„Tek rođeni

ni svjetlost sunca nisu vidjeli,

a već na smrt osuđeni,

jer se moćnima nisu svidjeli“

Ovako počinje pjesma pod nazivom „Poj slavuja“ koju je Rade Radović objavio u istoimenoj zbirci poezije i posvetio je tragično preminulim bebama u Banjaluci tokom juna 1992. godine, kada je odlukom Savjeta bezbjednosti bio zabranjen let aviona nad teritorijom BiH, zbog čega potrebni medicinski kiseonik nije mogao biti dopremljen u banjalučko porodilište.

Zbog nedostatka kiseonika, život je izgubilo 12 beba.

Prije dvanaest godina, Radović koji je porijeklom iz Foče, a u Bijeljini nastanjen nakon Odbrambeno-otadžbinskog rata, našao se u Banjaluci kod spomenika preminulim bebama i tada je odlučio da ovaj strašan zločin koji je učinjen nad nejači i njihovim porodicama, mora biti zapisan i ostavljen budućim generacijama da ga pamte.

“Dogodilo se ono što niko normalan ne bi učinio, bilo gdje da živi, bilo kom bogu da se moli. Naravno, znao sam za taj događaj mnogo ranije, ali taj susret sa spomen-obilježjem posvećenom dvanaest života koji su ugašeni iz nečijeg hira, ostavio je na mene takav utisak, da sam se odmah vratio u sobu i dao sebi zadatak da im posvetim pjesmu jer je to moj način izražavanja, umjetnost kojom se bavim od malih nogu, iako me profesionalni poziv odveo u nekom drugom pravcu”, priča Radović za Dešavanja u Bijeljini.

Kada je napisao pjesmu „Poj slavuja“, odlučio je da je zajedno sa drugim njegovim pjesmama objedini u istoimenu zbirku koja će biti posvećena djeci koju su drugi spriječili da osjete život i koja su umjesto da sa majkama izađu iz porodilišta i dođu u topli dom, smirenje pronašle u zajedničkoj grobnici.

“Zavod za udžbenike i nastavna sredstva izašao mi je u susret i objavili smo prvo izdanje. Odredili smo cijenu od 10 KM po primjerku knjige, a sav prihod ide udruženju majki preminule djece. Ja sam sopstvenim sredstvima i uz pomoć lokalnih zajednica koje su mi davale prostor, organizovao do sada promociju knjige u Foči, Bijeljini, Istočnom Sarajevu i Banjaluci, a želja mi je da promocije budu održane još u Trebinju, Novom Sadu i Beogradu, kako bi se istina o smrti 12 banjalučkih beba čula što dalje”, navodi Radović.

On ističe da je na svaku promociju pozivao majke preminulih beba koje su se obraćale publici, te da je ubrzo i politički establišment u većem broju počeo da dolazi na obilježavanja godišnjice ove tragične smrti.

“Majke su devet mjeseci nosile u utrobi svoju djecu, rodile ih, a onda su Međunarodna zajednica i neki moćnici rekli da ta djeca nemaju pravo da dišu, da žive. S kojim pravom?! Čekale su da njihova djeca izađu iz inkubatora, živa i zdrava, a ne da se guše iumru u najvećim mukama. To je strašno. Međutim, bilo je nedopustivo i to što naša javnost godinama nije na pravi način pričala o ovom zločinu. Da se dogodio u nekoj evropskoj zemlji, do sada bi bilo snimljeno nekoliko filmova o tome, a kod nas je urađen tek jedan dokumentarac koji svjedoči o smrti 12 beba”, naglašava Radović.

On kaže da tokom pisanja navedene pjesme nije imao nikakav ideološki ili nacionalni pristup, nego isključivo – ljudski.

“Smisao mog pisanja je da istina ostane sljedećim generacijama i da se ovaj slučaj ne zaboravi. Volio bih kada bi knjiga postala dio školske lektire, za sedmi ili osmi razred osnovne škole, kada djeca postaju svjesnija ozbiljnih tema i onoga što se događalo tokom istorije. Pokojni otac me je učio sljedeće: Voli svoje, poštuj tuđe, i mi moramo prije svega da poštujemo naše žrtve, a pogotovo nejač koja je stradala zbog toliko banalnog razloga, da je to nezamisliv slučaj u novijoj istoriji svijeta”, dodaje Radović.

Rade Radović dobio je za svoj angažman najvišu povelju Narodne skupštine Republike Srpske, ali kaže da ne piše zbog priznanja, nego zbog literarnog dara koji nosi u sebi još od malih nogu.

“Od osnovne škole, kada su mi priče i pjesme objavjivali u emisiji za djecu Radio Sarajeva, i kada sam hitao do hotela na Tjentištu kako bih zamolio da mi upale radio-prijemnik i da čujem kako moje radove čitaju profesionalni novinari, sve do danas u meni gori plamen poete. Sticajem okolnosti, najviše godina radnog staža proveo sam u policiji i Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske, ali nikada nisam prestao da pišem i stvaram. Mnogo radova ostalo je nažalost u stanu u Sarajevu, gdje sam živio do početka rata i nikada nije pronađeno”, ističe Radović.

Njegova zbirka „Poj slavuja“, koja može da se kupi u svim knjižarama Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, objedinila je među koricama i pjesme o djetinjstvu, odrastanju, ljubavi, otadžbini, zločinima koje je pretrpio srpski narod, ali i pjesme o nekim negativnim pojavama koje je doživio u ratu.

“Mnogo je tu tema koje sam opjevao, od rodnog praga do pogibije mog bratića, ali jedna od najnegativnijih pojava koje sam vidio bilo je ratno profiterstvo koje nikada nisam mogao da razumijem. Knjiga ima smisla ukoliko se podijeli sa što više ljudi, ukoliko je čitana, a ja se nadam da će u budućnosti dospjeti u što više ruku. Ne radi mene, nego radi djece i mladih koji dolaze”, navodi Radović za Dešavanja u Bijeljini i dodaje da je u toku priprema 4. izdanja njegove zbirke „Poj slavuja“.

Rade Radović rođen je 1948. godine u Foči, a nakon završene trgovačke škole i kratkog zaposlenja u Sarajevu, odlučio je da upiše kurs za policajca, nakon čega je raspoređen u Policijsku stanicu na Baščaršiji. Nakon toga, prelazi u Policijsku stanicu na Koševo, gdje je bio zadužen za dresuru službenih pasa i konja, ali poslije odlazi u krim-službu kao krim-tehničar za vještačenja uzroka požara, paljevina, vještačenja i istraživanja mehaničkih tragova i rukopisa.Zahvaljujući dobrim rezultatima, MUP ga šalje na studije na Višu školu unutrašnjih poslova u Zemunu, a pred sarajevsku Olimpijadu dobija mjesto komandira Stanice policije i obezbjeđuje Aerodrom rukovodeći sa više od dvije stotine kolega.

Nakon Olimpijade u Sarajevu, Aerodrom biva proglašen od nadzornog međunarodnog tijela za najbezbjedniji aerodrom na svijetu. Rat ga zatiče u Sarajevu, nakon čega se pridružuje MUP-u Republike Srpske, kasnije postaje načelnik Uprave za pogranične poslove, strance i putne isprave, a posljednju godinu pred penziju bio je savjetnik ministra unutrašnjih poslova RS. Nakon penzionisanja, karijeru je nastavio kao menadžer u oblasti osiguranja, gdje je postigao zapažene rezultate. Živi u Bijeljini.

Izvor: Desavanja u Bijeljini