Srpska pravoslavna crkva danas obilježava Svete mučenike Emilijana i Jakinta, danas se vjeruje da svakog  treba da ugostite.

Jakint je bio dvoranin cara Trajana i potajni hrišćanin. Jednom kada je car Trajan sa svim dvoranima svečano svečano prinosio žrtve idolima, Jakint izostade od ove svečanosti. Zato je bio optužen i pred cara na sud izveden.

Car ga je savjetovao da se odrekne Hrista i prinese žrtve idolima. Ali Jakint je ostao tvrd kao dijamant, i rekao caru čuvene riječi: “ja sam hrišćanin, Hrista poštujem, nJemu se klanjam, i Njemu prinosim na žrtvu živu sebe samog”.Zbog  svoje nepokolebljive vjere i mnogi su Srbi tokom vekova stradali.

Izbijen, popljuvan, sastrugan, ovaj sveti mučenik bi bačen u tamnicu. Po carevoj naredbi ništa mu ne davalo se za jelo osim idolskih žrtvoprinosa. No Jakint to nijeo htio jesti, i poslije osamdana umre u tamnici.

Prema hrišćanskoj tradiciji nakon njegove smrti tamničari su vidjeli dva svjetla anđela u tamnici. Jedan je pokrivao tijelo mučenika svojom svijetlom odjećom, a drugi je polagao divan vijenac na njegovu glavu. Jakint Cezarejski je preminuo 108. godine.

U vrijeme Julijana Odstupnika a u Trakijskom gradu Dorostolu bješe Emilijan mladić, sluga u gradonačalnika. Kada car Odstupnik počne ognjem i mačem da satire hrišćanstvo širom carstva rimskog, dođe carski izaslanik i u Dorostol, da ubije hrišćane.

No ne nađe ni jednog jedinog. Obradovan time on davaše gozbu veliku građanima dorostolskim, i naredi žrtvoprinošenje veliko idolima i veselje po svemu gradu, dan i noć. Te noći zađe Emilijan po idolskim hramovima, tržištima i ulicama gradskim, i maljem polupa sve idole.

Sutradan bješe užas u gradu. Svi tražahu sokrušitelja bogova svojih. Uhvaćen bi jedan seljak, toga jutra videvši da prolazi pored hrama, Emilijan vidjevši da će nevin čovjek da strada reče u sebi: “Ako ja skrijem svoje djelo, onda kakva mi je korist od toga što učinih? Ne ću li se naći pred Bogom kao ubica nevina čovjeka?”

Prijavi se, dakle, carskom izaslaniku i priznade sve. Ovaj razjaren upita Emilijana, ko ga nagovori da to učini? Odgovori mučenik Hristov: “Bog i duša moja zapovjedi mi, da sakrušim one mrtve stubove, koje vi nazivate bogovima”.

Tada sudija naredi da ga šibaju, i poslije šibanja i drugih muka da ga u ognju sagore. Tako skonča svoj zemljani život Sv. Emilijan i preseli se u nebesni 18. jula (po starom kalendaru) 362. god.