U organizaciji Udruženja Hercegovaca „Jovan Dučić“, u sali Centra za kulturu „Semberija“ večeras je premijerno prikazan dokumentarni film „Djeca Bradine“.

Stevan Savatić, autor filma „Djeca Bradine“ izjavio je da se, nakon više premijera u gradovima istočnog dijela Republike Srpske, ovaj film večeras premijerno prikazuje i u Bijeljini.

„U pitanju je dokumentarno filmsko ostvarenje u trajanju od 64 minuta koje govori o stradanju jednog malog hercegovačkog sela koje se nalazi na putu između Mostara i Sarajeva. Bradina je u maju 1992. godine, preciznije između 25. i 26. maja, zatim i dvanaestog jula potpuno unišena i sravnjena sa zemljom. Osim materijalne štete, selo je veliku žrtvu dalo u ljudskim životima. U združenom napadu hrvatsko – muslimanskih snaga ubijeno je četrdeset i šestoro vojnika i civila koji su tada pružili kakav – takav otpor višestruko jačoj vojnoj sili. Film govori više o onome što se dogodilo nakon upada hrvatsko – muslimanske vojske u Bradinu, naime, govori o razmjerama nasilja nad civilnim stanovništvom. Sva djeca i žene Bradine bili su zatočeni u lokalnoj osnovnoj školi.

Kad učionica postane mučionica

Za svu bradinsku djecu preko noći učionica je postala mučionica. Film govori o strahotama kroz koje su djeca i žene prošli u tom improvizovanom logoru. Naravno, ovaj film govori o stradanju zapamćenom očima djece. Akteri filma su ljudi koji danas imaju trideset pet do četrdeset godina. Kada se dogodilo stradanje u Bradini oni su bili maljoljetni. Nad njima je izvršen strašan zločin. Otrgnuti su od svoga doma, od hranitelja, očeva. Bradina je ostala bez trećine muškog stanovništva u ta dva napada na selo. Po razmjerama stradanja nije zapamćeno da jedno malo mjesto može izgubiti toliko stanovnika. U filmu evociramo sliku kako je selo izgledalo prije ratnih stradanja i kako izgleda danas. Svako ko prodje danas putem M-17 od Sarajeva ka Mostaru, ako baci pogled na desnu stranu puta, nikad ne bi mogao zamisliti da je u tom selu živjelo oko osamsto stanovnika prije rata.

Danas u Bradini žive dva čovjeka

U tom selu danas žive samo dva srpska stanovnika. Selo je zapušteno, obraslo u travu i šumu. Za stotinu godina ne biste rekli da je neko tu uopšte i živio. Ukoliko skrenete do crkve i nadgrobnog spomenika na kojem su ispisana imena 88 ljudi, shvatićete da je tu, zaista, neko i živio“.

Salatić kaže da je cilj snimanja ovog filma razvijanje kulture sjećanja i pamćenje onoga što se desilo srpskom narodu u FBiH.

„Film je jedan legat za budućnost, jer, ukoliko bi se istorija tih nesretnih devedesetih pisala isključivo perom srpskih presuda koje se nisu desile za zločine nad srpskim narodom, kao i sudskim procesima koji su se svodili na pravu smijuriju, onda za nekih četrdeset ili pedeset godina neko može zaključiti da Srbi u Bradini uopšte nisu živjeli ili nisu stradali. Svjedočenje bradinske djece i bradinskih žena, svjedočenje ljudi koji su preživjeli zloglasne logore Musala i Čelebići govori itekako da je srpski narod živio na području konjičke opštine i da je u jednom stravičnom napadu potpuno izbrisan sa lica zemlje. Ti ljudi zaslužuju sjećanje i pravdu. Ovaj film je prvi korak da se do te istine i pravde dođe“, kaže Stevan Salatić.

Njegovanje kulture sjećanja

Vladimir Radulović, sekretar Udruženja Hercegovaca „Jovan Dučić“ izjavio je da film „Djeca Bradine“ govori o stradanju Srba u preteklom ratu na tom području Hercegovine.

„Osim promocije kulture i običaja, dali smo sebi u zadatak da njegujemo kulturu sjećanja. U današnje vrijeme želimo da znamo šta nam se dešavalo, da nam se ne bi ponovo dogodilo. Hercegovina je stradalna zemlja u brojnim ratovima. Zbog toga je jako bitno njegovati kulturu sjećanja, da nam se takve stvari ne bi ponavljale“, ističe Radulović.

Bijeljina.com