Milivoje Tomanić iz Velinog Sela dobro se sjeća svega, kao da je juče bilo. Veliki vodeni talas u ovo selo stigao je osamnaestog maja. Čamac je te 2014. godine bio jedino prevozno sredstvo koje je omogućavalo da se dođe do kuća i do kućnih pragova.

“Negdje oko šesnaestog maja otputovao sam sa sestrom u Hrvatsku. Javljaju mi da je selo poplavljeno i odmah sam se morao vratiti ovamo. Podudarile se Drina i Sava. Vidi se i danas, nakon deset godina, do koje visine je voda bila u dvorištu. U kući voda je bila dostigla 68 centimetara iznad parketa. Vodena stihija se nije mogla zaustaviti tako lako.

Sve je bilo pod vodom

Sin je odmah došao da spašava stoku, krave, bikove. Sve je to bilo u vodi. Ogromna šteta je načinjena. Suprasna krmača je ostala u štali, sakrila se u jasle. Sve što je bilo od sitne stoke, podavilo se. Ovce bile na toru. Kako se stajsko đubrivo podizalo na vodi, tako su se i ovce podavile. Oko mjesec dana trajalo je to povlačenje vode s ovog područja. Kada su na Balatunu probili nasip, onda se i drinska voda povukla u korito. U junu te godine, negdje oko desetog ili dvanaestog juna, ljudi su na nekim njivama već sijali kukuruz za silažu. Propao nam je kukuruz u čardaku, sijeno u sjenari je uništeno. Kasnije se nakotiše zmije, pa se i s njima valjalo boriti.

 Nikada nisam zapamtio takvo nešto

Pokojni otac mi je pominjao 1924. godinu, kada su bile poplave, nakon toga 1932. godine, pa 1944. godine. Pričali su mi da je voda, koja je ušla u kuću 1932. godine, ugasila vatru u šporetu. Ogromna voda je bila i 1944. godine, krajem Drugog svjetskog rata. U mojih 64 godine, koliko sam tada imao, ovo je bila najveća poplava u Semberiji. Svaka nedaća i golgota navališe se na narodna leđa, rat, poplava, suše, grad, korona, afrička svinjska kuga u prošloj godini. Ugine jedno svinjče, ostale pobiše. Sada je veliki problem, kako da obnoviš tu proizvodnju, da ponovo staneš na noge”, kaže Milivoje Tomanić. Što se tiče pomoći koja je nakon poplava stizala, on tvrdi da se ni to nije odradilo kako treba, jer su kriteriji bili neujednačeni.

Najvažnije je da su nam čeljad živa i zdrava

“Nas je sedmoro bilo tada u kući, troje maloljetne djece. Nisam dobio ni prozora, dok su nekima, kojima voda nije bila u kući, popravljali od temelja do krova. Ipak, sve bude i prođe. Čeljad su živa i zdrava, to nam je najvažnije. Obnovilo se domaćinstvo. Nastavili smo da živimo i da radimo, onako kako smo i navikli. Sve to može i ovako da se kaže: “Bila je to viša sila. A, sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli, kako bi rekli stari ljudi.

Dolazile su nam i televizijske ekipe iz Sarajeva u vrijeme poplava. Traže da ih dovezem čamcem do prozora, hoće kamerom da snime unutrašnjost kuće. Vide katastrofu, ništa drugo. Kažem im, djeco, to je viša sila, mi protiv toga ne možemo ništa”, sjeća se tih događaja iz 2014. godine Milivoje Tomanić.

Bijeljina.com