Aleksandar Kikanović Kikan, ultramaratonac i humanitarac, naš komšija iz Loznice, promoter sporta opštine Krupanj, ima srce veće od Gučeva, planine koja nadvisuje Loznicu i Banju Koviljaču. Aleksandar je do sada na ultramaratonima istrčao više od 6.000 kilometara, trčeći humanitarne trke za bolesnu djecu, za život i dječiji osmijeh, kako on sam kaže u razgovoru za portal “Bijeljina.com”.

“Nakon teške povrede koljena, pokidanih ligamenata u 2017. godini, otišao sam kod privatnog doktora, s namjerom da operišem koljeno, svjestan da neću moići više igrati fudbal. Pitao sam doktora, jer nisam bio u mogućnosti da odjednom platim operaciju, da li može da mi pomogne, na neke rate da platim i da imam u planu od 2018. godine da počnem da trčim humanitarno za bolesnu decu.

Kao da mi je lupio šamar, rekao mi je, kad budem trčao za sebe i prikupio novac, da onda dođem da se operišem. Ali, znao sam da ima neko jači i od doktora, otišao sam u Crkvu i pomolio sam se Bogu. Dobro sam se pripremio i u 2018.godini sam  istrčao prvi maraton do manastira Ostrog. Trčao sam za djevojčicu Dariju Petrović iz Banje Koviljače. Nakon toga svake godine sam trčao po jedan maraton i nikad nisam operisao nogu. Drugi maraton sam trčao do Hilandara za dvogodišnjeg dječaka Nikolu Stakića iz Mačvanskog Prnjavora. Do Hilandara sam trčao 918 kilometara.

 Trčao sam maraton za Rusiju, do Moskve, s namjerom da Putinu uručim ikonu, ali me korona spriječila da uđem u Rusiju i vraćen sam na bjelorusko – ruskoj granici. Bio je to put dug oko 2.000 kilometara. Pretprošle godine trčao sam do do Rumunije, tačnije do grada Jaši, gdje se nalazi manastir u kojem počivaju mošti Svete Petke.

Do sada pretrčao više od 6.000 kilometara

 Prošle godine trčao sam do Sofije. Bilo je još dosta kraćih maratona, na primjer, u jednom danu trčao sam od Loznice do Novog Sada. Tada je za bolesno dijete uplaćeno 80.000 eura. Naravno, mediji su to objavili. Do Ljubovije sam trčao u jednom danu, do Valjeva, takođe, a istrčao sam još nekoliko kraćih maratona”.

Prilikom prvog maratona koji je trčao do manastira Ostrog, sjeća se Aleksandar, prikupljeno je malo novca.

“Baš zato što je bio prvi, malo je i medijski bilo ispraćeno. Trčao sam za djevojčicu Dariju  koja nije mogla skoro nikako da stane na svoje noge. Kada sam stigao do Pivskog manastira, sa željom tu da prespavam i nastavim dalje, monah mi je ujutru, kada sam krenuo dalje, dao 100 evra, pod obavezom da moram da potrošim i jednu svijeću da zapalim na Ostrogu, rekavši da ću vidjeti koliko je bitno da zapalimo svijeću i da se pomolimo Bogu. Kada sam stigao na Ostrog, majka od te djevojčice me nazvala i rekla mi: “Kikane, kćerka je rekla, kada Kikan može za mene da trči do Ostroga, mogu i ja više da hodam”.

Bogu hvala, ostavila je pomagala i počela da hoda mnogo više sa svojim nogama.

“Drugi maraton sam trčao do Hilandara. Trebalo je da se prikupi 50.000 eura da bi mali Nikola otišao na liječenje u Poljsku. Dva dana pred Hilandar, prikupljeno je bilo sam deset hiljada eura. Stiže mi poziv, moj Lozničanin me zove, još ne znam koji je, pita me koliko treba još Kikane, ja rekoh, još 40.000 eura.

“Kikane, neka ode otac od malog u Manastir Tronošu, ostaviću novac, neka uzme 40.000 eura, ostatak neka ostavi manastiru. Bogu hvala, mali odlazi na liječenje.

Svaki maraton ima svoju opširnu priču, tako da mi treba puno vremena i prostora da bih sve to ispričao i opisao. Bogu hvala, iza sebe sam ostavio više od 6.000 kilometara bez treninga”, ističe Aleksandar,

Kada trčim za bolesno dijete, umora za mene nema

Aleksandar Kikanović kaže da planira u ovoj godini da ide za Bari, u Italiju, jer je njegova krsna slava Sveti Nikola, a u Bariju počivaju mošti Svetog Nikole.

“Nažalost, ne ide sve tako lagano, što se tiče priprema oko termina. Radim kod privatnika, imam puno i noćnih smjena. Ali, još želim da istrčim par maratona,  jer znam da će to ostati kao neka lijepa uspomena i priča koja će se tek pričati.

 Da kažem još i ovo, kada sam trčao do Ostroga, kroz Republiku Srpsku, ljudi mi nisu dali da izađem iz svojih domova, čak jedan nije dao da izađem iz njegove kafane,  dok prvo ne jedem, jer sve njih je bilo sramota da krenem gladan, kako oni kažu. Sada za Božić, trčim na potezu kod benzinske pumpe pred Branjevom, momci čekaju, poznali me, ja iskreno ne znam koji su, zaustavljaju me, napunili su meni i drugaru torbe, šta smo imali sa sobom, sa sokovima i čokoladicama. Zato ću uvijek da kažem, za mene je Republika Srpska i Srbija jedno te isto. Što se tiče umora, kada trčim za bolesno dete, slabo ga ima, jer sama pomisao da je sigurno mnogo teže roditeljima tog djeteta, nego meni što trčim za njega. Kada sam stizao u Manastir Jaši u Rumuniji, pratila nas je čak i rotacija, milicija, ali, opet, zamalo me nije udario auto posljednji dan, sam Bog i Sveta Petka su me pogledali” .

Kikanović kaže da tokom istrčavanja maratona svakodnevno trči po 40 kilomertara. Nedjeljom pauzira. Kada je trčao za Rusiju, pauzirao je i četvrtkom.

“Ovako, kad odmaram, kad ne trčim nigdje, skoro svaki dan treniram, zavisi koliko se uklopim s dnevnim obavezama,  zbog posla. Kada sam trčao na Hilandar, radio sam u kladionici, gazda mi nije dao odmor, dao sam otkaz, istrčao do Hilandara i ostvario sam svoj cilj, poslali smo bolensog dječaka na liječenje. Sada radim u štampariji”, kaže ovaj hrabri i humani čovjek iz Loznice, ultramaratonac velikog srca.

Bijeljina.com