Četiri monaha iz manastira u Srbiji podelili su priču o monašenju i otkrili šta su im rekli najbliži nakon odluke da će se zamonašiti.

Monaški život za mnoge je podvižnički, ali monasi kažu da veća radost od monaškog života ne postoji. Ovo su njihove lične priče. Četiri monaha ispričala su kako su se osjećali kada su se zamonašili i zašto su to uradili.

Monah Zosim imao je 55 godina kada se zamonašio. “Ja sam bio relativno stariji kada sam pristupio monaškom životu. Imao sam 55 godina i ja sam svoj život ostavio s one strane manastira Tumane, kada je umro Zoran i rodio se Zosim. Živio sam u Aranđelovcu i bilo mi je prirodno da pristupim monaškom životu”, ispričao je monah Zosim.

“Ja sam imao 26 godina kada sam odlučio da se zamonašim. Što se tiče monaškog priziva – tu nema pravila. Ja sam svakako imao sreće da u tom početnom periodu pobožnosti upoznam našeg igumana koji je svojom harizmom i neobičnom pojavom učinio da shvatim da je moguće da budem monah. Završio sam srednju drvnoprerađivačku školu, poslije sam upisao smer za dizajn, a kada se umiješao Božiji prst u moj život, osjećaj za umjetnost je ostao, ali oplemenjen. Uvijek sam se razlikovao od ostale djece, ali u srednjoj školi nisam bio pobožan. Čak mislim da sam bio ateista, a vjera je došla kasnije, nakon fakulteta. Primilo se, iako nikada nisam sanjao da ću biti monah, jer sam mislio da nisam dostojan da budem to što jesam – ali to nosim sa radošću. Uvijek sam mislio da je to velika sreća koja ne može meni da se desi”, ispričao je monah Teofil.

Otac Mihailo rekao je da nijedan od roditelja neće svoje dijete da prati sa trubačima u manastir, jer je ljudima to nepoznat život. “Kod roditelja izgled monaha, dovodi do zaključka da se čovjek razočarao u život i otišao u manastir. Moj brat blizanac je moju želju da se zamonašim podržavao od samog početka. Imao sam osam godina kada sam krenuo u crkvu. Imao sam 12 godina kada se javila moja velika ljubav prema manastiru i monaškom životu. Za mene je monaški život najveća radost. Ja se nisam razočarao u život pa otišao u manastir. Ima perioda kada se blagodat povuče, a onda treba vrijeme da je zaradimo od Boga. Inače, stalno je to izraz velike sreće i ljubavi. I to je jače od mene”, kaže otac Mihailo.

Monah Jakov kaže da je imao 22 godine kada je postao iskušenik.

“Postoji izreka da se u manastir donosi ili mladost ili zlato. Svi mi u manastiru imamo taj priziv koji se javlja i povlači, sve dok ne dođe čvrsta odluka. U manastiru učimo da donesemo odluku šta hoćemo i kako hoćemo. Tog ljeta kada sam prvi put došao u manastir Tumane, tih mjesec dana sam se lomio da li da ostanem ili ne. Tada sam odlučio, otišao sam kući i završio sve što je trebalo. Htio sam da dam neke ispite i rekao sam sebi ‘Ako dam sve te ispite, idem u manastir.’ Taj period kada sam bio kod kuće, strašno sam se lomio kako da kažem roditeljima. Onda sam odlučio da im ništa ne kažem, da me ne bi odricali od te ideje. Na kraju čovjek odluku donosi jednom u životu i ta odluka mora biti lična”, ispričao je monah Jakov.

Izvor: ATV