Književnica Vedrana Rudan, saopštila je danas da boluje od raka. Ona je svojevremeno u svojoj autobigrafiji bez dlake na jeziku govorila o životu, ali i djetinjstvu.

Detalje koje je iznijela mnoge su šokirali, a najviše onaj da će se ukoliko sazna da boluje od neizlečive bolesti – ubiti.

Uvijek iskrena i direktna

Nakon čitanja rijetko ko je ostao ravnodušan, a knjiga je prepuna detalja koji su bili šokantni za sve čitatelje.

U njoj, Vedrana je otkrila kroz kakve traume je prošla kao dijete, ali i koji je njen najveći životni strah. Ona nije krila da joj je majka bila alkoholičarka, da je u porodici bilo mnogo nasilja, a život u porodičnoj kući je bio poput pakla.

“Mamu su kolima hitne pomoći odvezli u ludnicu. Povraćala je jetru, imala trideset kila, crna u licu i na umoru, niko od nas nije vjerovao da će preživjeti i prestati da pije. Imala je ćerke koje je nisu zanimale, posesivnu, zlu majku, muža alkoholičara kojeg nije voljela, a mogla je imati karijeru. Zašto bi prestala da pije? Ja sam imala dvadeset godina i toliko sam se navikla na majku alkoholičarku da mi to više nije smetalo”, piše na početku knjige.

Ipak, njena majka se kasnije, u njen život vraća kao izliječena alkoholičarka i postaje žena koja ni salatu neće začiniti vinskim sirćetom.

Delimično izliječena, od alkohola, ali i dalje bez empatije za svoju djecu njena majka je živjela svoj život.

“Bila je opsjednuta zlom koje se njoj nanosi, zlo koje je ona nanosila nama nije analizirala. Sigurna sam da nas nije voljela. Moja majka je sestri i meni u gene ukucala osjećaj da ne vrijedimo. Sestra je bila obrazovana, tečno je govorila tri jezika, pročitala ko zna koliko knjiga, putovala je i željela više od svega da joj otac i majka priznaju da vrijedi. Nikad to nije dočekala”, piše Vedrana.

Ona je u nastavku objasnila tragičnu sudbinu koju je imala, što je mnoge dirnulo.

“Moja je majka iščupala ćerku iz srca. Kad se sestra razboljela, bila sam u panici. “Mama, mama, sestra ima rak pluća.” Tajac. “Dobro, samo se ti zbog toga nemoj uznemiravati. Tu se ništa ne može učiniti, svi ćemo jednom otići.

… Nikad nisam majci rekla kako se osjećala, da li je u bolnici ili kod kuće, pati li jako ili podnošljivo. Nije je bilo briga.

“Mama, umrla je. Uzdah. Isključiću telefon da nikoga ne čujem”.

Nije otišla na sahranu.

Rudan na jednom mestu svoje autobiografije piše da je “Svaki grob mesto gdje živi peru osjećaj krivice ili traže ljubav od onih koji im je nisu dali ili je nisu mogli dati. Mrtvima sve opraštamo jer mislimo da praštanje oplemenjuje. Kako bi mene mogao da oplemeni oproštaj ocu? Mrzim ga mrtvog iako sam često padala u iskušenje da mu oprostim.”

“Ocu nikad nisam oprostila ono što je činio mojoj majci, mojoj sestri i meni. Vrijeđao nas je, tukao, ponižavao na hiljadu načina. Mrtav je i zaista sam pokušavala da nađem u sebi snagu i oprostim mu. Tražila sam za njega olakšavajuće okolnosti. Neobrazovani muškarac iz patrijarhalne sredine ne može biti drugačiji. Nije istina. Nisu svi muškarci zlostavljači. Umjesto da oprostim njemu, oprostila sam sebi što mu ne opraštam. I osjećam se dobro. Neki zločini ne zastarevaju”, priznala je u knjizi ona.

Ona je u ovom dijelu govorila i o tome da se plaši umiranja na rate. Najviše je šokirala izjava da će se ukoliko sazna da boluje od neizlječive bolesti – ubiti.

“Stara sam, bojim se umiranja na rate. Namjeravam da se ubijem kad budem čula da imam neizlječivu bolest, ali ima toliko teških bolesti koje te bez pripreme vežu za krevet. Djeca te neće ubiti, ni partner. Da, najviše se bojim ležanja u krevetu i bespomoćnog čekanja na smrt”, bila je iskrena ona.

Izvor: Bl portal