Hodanje unazad ima bogatu istoriju. Postoje izvještaji koji datiraju još iz ranog 19. vijeka o ljudima koji su hodali stotine, a ponekad i hiljade milja unatraške. Mnogi od tih poduhvata su bili rezultat impulsivnih opklada, dok su drugi, jednostavno, pokušavali da ostvare pravo na čudan novi rekord.

Prema novijim istraživanjima, međutim, šetnja unazad može imati iznenađujuće koristi po zdravlje i mozak. Zbog razlike u biomehanici, hodanje unazad zapravo može donijeti fizičke koristi – često se koristi u fizioterapiji za ublažavanje bolova u leđima, problema sa koljenima i artritisa. Neka istraživanja čak sugerišu da hodanje unazad može pozitivno uticati na kognitivne sposobnosti kao što su pamćenje, vrijeme reakcije i vještine rješavanja problema.

Smatra se da praksa hodanja unazad u svrhu očuvanja zdravlja potiče iz drevne Kine, ali je u posljednje vrijeme privukla pažnju istraživača u SAD i Еvropi kao način poboljšanja sportske izvedbe i izgradnje mišićne snage.

Dženet Dafek, stručnjak za biomehaniku na Univerzitetu u Nevadi, SAD, više od 20 godina istražuje kretanje unazad. Ona i njene kolege su otkrili da samo 10-15 minuta dnevnog hodanja unazad tokom četvoronedjeljnog perioda, povećava fleksibilnost tetiva kod 10 odsto zdravih ženskih studenata. Hodanje unazad, takođe, može da ojača mišiće u leđima odgovorne za stabilnost i fleksibilnost kičme.

U još jednoj studiji koju je vodila Dafek, grupa sportista je samostalno izvijestila o smanjenju bolova u donjem dijelu leđa nakon perioda hodanja unazad.

“Naše istraživanje je pokazalo da, indirektno, hodanje unazad ima neke koristi u odnosu na bolove u donjem dijelu leđa jednostavno zato što istežete tetive”, kaže Dafek.

“Često je jedan od faktora koji je povezan sa bolovima u donjem dijelu leđa zategnutost tetiva”, dodaje.

Hodanje unazad i vježbe trčanja unazad već se koriste u nekim sportskim treninzima, posebno u timskim i sportovima sa reketom, koji zahtijevaju agilnost i brzo kretanje naprijed, unazad i bočno. Pošto smanjuje stres na zglobovima koljena dok gradi snagu, rikverc-trčanje je, takođe, korisno za zaštitu sportista od povreda.

Pored sportista, hodanje u natraške se pokazalo korisnim i za starije osobe, mlade gojazne pojedince, osobe koje pate od osteoartritisa i pacijente poslije moždanog udara sa oštećenjem hoda. Utvrđeno je, takođe, da hodanje unazad troši više kalorija nego hodanje naprijed.

Biomehanika hodanja unatraške

“Biomehanika hodanja unazad je veoma različita od hodanja napred”, objašnjava Dafek.

Prilikom hodanja unatraške, opseg pokreta u koljenu je smanjen, što može biti od neke koristi za osobe koje se možda oporavljaju od operacije koljena, na primjer

Jedna nedavna studija otkrila je da je opseg pokreta i u kukovima i u koljenima znatno smanjen tokom hodanja unazad. Dok hod naprijed počinje kontaktom pete sa tlom, hod unazad počinje kontaktom prstiju, a peta ponekad uopšte ne dodiruje tlo. Kao rezultat toga, manji je udarac osjetan na zglobu koljena i koriste se drugačiji mišići u poređenju sa normalnim hodanjem.

Učesnici koji su hodali unazad imali su najbrže vrijeme reakcije, možda zato što su njihovi mozgovi već naviknuti na izvođenje neusklađenog zadatka.

Zapravo, zglob skočnog zgloba apsorbuje najviše šoka tokom hodanja unazad. Mišići aktivirani u pokretu fleksije tabana (korišćeni prilikom stajanja na prstima) igraju veću ulogu u hodanju unazad kako bi apsorbovali šok.

Hodači unazad bolje rješavaju zbunjujuće testove

Koristi hodanja unatraške se ne završavaju samo jačim skočnim zglobovima.

Istraživači su, takođe, pronašli razlike u lokaciji neuralne aktivnosti prilikom hodanja unazad u poređenju sa hodanjem naprijed. Prefrontalni korteks, odgovoran za kognitivne vještine kao što su razmišljanje, donošenje odluka i rješavanje problema, posebno je aktivan prilikom hodanja unazad.

Poboljšava se, takođe i propriocepcija osobe koja hoda unazad, odnosno, njeno poimanje okoline i sebe u prostoru.

Jedna holandska studija testirala je sposobnost 38 učesnika da riješe “Strup test” – koji koristi konfliktne podsticaje kao što je riječ “plavo” napisana crvenim slovima kako bi ometala brzinu reakcije ljudi na podsticaj – dok su hodali unazad, naprijed ili bočno. Otkriveno je da su učesnici koji su hodali unazad imali najbrže vrijeme reakcije, možda zato što su njihovi mozgovi već naviknuti na izvođenje neusklađenog zadatka.

Druga studija je snažno zaključila da različiti oblici lokomotorne aktivnosti unazad, uključujući i hodanje unazad, gledanje snimka putovanja vozom unazad, pa čak i samo zamišljanje kretanja unazad, poboljšavaju sposobnost učesnika da se prisjećaju informacija.

Postoji, međutim, i element rizika kada je riječ o hodanju u rikverc. Potrebno je biti oprezan kako bi se izbjegle nevidljive prepreke. Postoje slučajevi kada je hodanje unazad tokom fizioterapije rezultiralo padovima i ozbiljnim povredama.

Postoje, takođe, i drugi načini za postizanje istih rezultata. Naučnici u Kini, na primjer, otkrili su da su taj-či i plivanje efikasnije rehabilitacione aktivnosti za sportiste sa bolovima u donjem dijelu leđa nego hodanje unazad, trčanje ili uopšte nedostatak vježbanja.

Ali, kako Dafek kaže, postoji još jedan razlog da se isproba retro-hodanje:

“Postoje i drugi načini da istegnete tetive, možete samo raditi vježbe istezanja tetiva. A možete isto tako raditi i nešto zabavno, zar ne?”.

Izvor: ATV