Današnji dan jedan je od dva crvena slova Crvene zvezde. Dan kada je 1991 postala prvak svijeta u fudbalu.

Zajedno sa Jordanom Ivanovićem, on je dočaravao beogradskoj publici utakmicu u kojoj je Crvena zvezda napravila uspjeh kakav sigurno u narednim decenijama, kao ni od tada, neće ponoviti nijedan istočnoevropski tim. Golovima Vladimira Jugovića, dvostrukog strijelca u 19. i 58. minutu, a potom “matom” crveno-bijele Kobre, Darka Pančeva u 72, prestižni trofej i naslov najboljeg tima na svijetu krenuli su u Beograd tog decembra iz Japana. Trener je bio Vladica Popović, koji je naslijedio Ljupka Petrovića nakon osvanjanja Kupa evropskih šampiona i selidbe uspješnog srpskog stručnjaka u španski Espanjol.

Poput trenera, šampionsku, najslavniju generaciju koja je ikad igrala na “Marakani” već su bili napustili asovi – Robert Prosinečki (Real Madrid), kapiten Stevan Dika Stojanović (Antverpen), Slobodan Marović (Norčeping), Refik Šabanadžović (AEK) i Dragiša Binić (Slavija Prag), ali tim koji je Popović izveo na teren u Japanu i dalje je imao moć da pregazi Južnoamerikance. Za Zvezdu su tog 8. decembra na Nacionalnom stadionu u Tokiju pred 60.000 gledalaca igrali: Zvonko Milojević – Duško Radinović, Goran Vasilijević, Ilija Najdoski, Miodrag Belodedić, Milorad Ratković, Vlada Stošić, Vladimir Jugović, Siniša Mihajlović, Dejan Savićević i Siniša Mihajlović.

Meč je obilježilo i isključenje Dejana Savićevića u 42. minutu, o kojem je interesantnu priču ispričao Zvonko Milojević decenijama poslije.

“Mjesec dana nakon služenja vojske vratio sam se u crveno-bijele i odmah branio na utakmici u Valjevu, a šest mjeseci nakon toga otišli smo u Tokio. Eto kako je to prosto brzo išlo. E, tu ima interesantna priča. Dejan Savićević, koji je tada bio kapiten, zahtijevao je od trenera Vladice Popovića da u Tokiju na golu bude Dragoje Leković, koji je došao iz Crne Gore, a ne ja. Ovaj mu je odgovorio: “Dejo, ti si zvijezda ovog tima, ali ja sam trener i ja odlučujem ko će biti u sastavu.” Veliki Vladica je to tako radio, iskreno i pošteno. Onda je Dejo rekao treneru da će on, ukoliko na golu ne bude Leković, namerno dobiti crveni karton. Obećanje je i ispunio. Ostali smo s desetoricom na terenu. U tom trenutku vodili smo sa 1:0, sa igračem manje postigli smo još dva gola i zasluženo postali klupski šampioni svijeta“, rekao je za “Kurir” tada mladi golman crveno-belih.

Niz je anegdota u vezi sa Zvezdinim osvajanjem titule u Tokiju, koja je zauvijek uvrstila crveno-bijele u najelitnije fudbalsko društvo. Dok je u Jugoslaviji buktao građanski rat, fudbaleri u crveno-bijelom su na drugom kraju svijeta ispisali istoriju, u sezoni u kojoj su bili prinuđeni da igraju utakmice Lige šampiona van Beograda i tadašnje Jugoslavije.

Crveno-bijeli dočekivali su protivnike u Segedinu u eliminacijama, a u Budimpešti i Sofiji u grupnoj fazi Lige šampiona. I malo je nedostajalo da Zvezda ponovi uspjeh i da opet zaigra u finalu, u koje je ipak iz Grupe A otišla Sampdorija Vujadina Boškova, sa dva boda više od crveno-bijelih.

Nakon te sezone, Zvezda se šest mjeseci poslije osvajanja planete rastala i sa drugim vođama tima, pa je Siniša Mihajlović otišao 1992. godine u Romu, Darko Pančev u Inter, Dejan Savićević u Milan, Vladimir Jugović baš u Sampdoriju i to bez automobila “Tojota” koji je trebalo da dobije kao “MVP” finala.

“Poslije utakmice, Cvele mi je šapnuo da je bolje da se ta premija za najboljeg igrača podijeli svima koji su doprinijeli osvajanju trofeja. Ja nisam imao izbora, mada ne znam ni šta bih u tim godinama radio sa Tojotom. Imao sam već auto koji je zadovoljavao sve moje potrebe po Beogradu“, rekao je Jugović za kolumnu “Mojih Top11”, u intervjuu sa kolumnistom MONDA Nebojšom Petrovićem.

Dakle, umjesto Tojote, bio je novac, a on je podijeljen na ravne časti.

“Tako je meni rečeno. Ali u tom trenutku, to i nije bilo toliko bitno. Zamisli, osvajaš svjetsku titulu sa Zvezdom, a treba da razmišljaš o nekom automobilu. Van svake pameti. Nisam bio ni svjestan šta se dešava. Hvala bogu, dobio sam kasnije mnogo Tojota u svojoj karijeri. Zato hvala toj utakmici i tim golovima što su mi omogućili da uživam i profitiram u životu“, kazao je Jugović, koji je bio prvak Evrope i svijeta i sa Juventusom, pet godina kasnije.

Siniša Mihajlović trebalo je da ostane vođa Zvezde i poslije 1992. godine, jer je u momentu uspjeha u Tokiju imao samo 22, ali je zbog čitave situacije u zemlji bilo neizbježno da ode. Mihajlović je na početku boravka u Italiji priznao novinarima u Jugoslaviji da nije bio plan da on tako rano napusti “Marakanu”.

“Prvo, treba znati da smo Juga i ja otišli iz zemlje sasvim neplanirano, mnogo prije isteka ugovora, što nije bio slučaj sa Prosinečkim, Pančevim, Savićevićem… Da se sve ovo nije dogodilo u našoj zemlji, ujedno i u našem fudbalu, ja bih sigurno još igrao u Zvezdi i vjerovatno preuzeo dirigentsku palicu u narednoj szeoni. E, ako se to zna, onsa su mnoge stvari jasnije. Dakle, Belodedić, Pančev, Savićević, pa i Prosinečki, stigli su na Zapad kao najveće moguće fudbalske zvijezde, dok smo Juga i ja ‘presječeni’ nenadanom situacijom u zemlji, stigli kao igrači koji bi tek trebalo, potpuno fudbalski da se afirmišu. Mislim da u tom grmu leži zec. Preveliki je psihički teret kada misliš da u jednom Milanu, Interu ili Real Madridu treba samo da zamijeniš dirigentsku palicu i glavnu rolu koju si imao na Marakani, što je bio, po meni, slučaj sa Zvezdinim glavnim perjanicama. A Juga i ja smo stigli u Italiju kao vodonoše, koji tek iz drugog plana treba eventualno da stignu do ‘glavnog’. To je bila naša psihološka prednost koju smo mi, eto, iskoristili. Pored toga, da budem do kraja iskren, meni je bilo lakše da prođem i zato što je Roma, objektivno gledano, manje slavan tim od Intera, a naročito od Milana, zatim što me vodi ‘moj’ trener, naš zemljak Vujadin Boškov i napokon, zato što Roma u timu ima ‘samo’ četiri stranca, a zna se da po njihovim propisima u timu mogu da igraju najviše tri strana igrača. Dakle, dovoljno je da eliminišem samo jednog i evo me u timu, što nije slučaj u Interu, a naročito ne u Milanu“, govorio je Mihajlović u razgovoru sa Branislavom Kovačom za RTV reviju 1992. godine.

Zanimljivo je da je legendarni Miha učestvovao u snimanju albuma folk pjevačice Slađane Ristić, sa naslovnom numerom “Delije u Tokio krenule”.”Ič, ni, san, ši, Delije smo mi” (jedan, dva, tri, četiri, na japanskom), bio je jedan od stihova te pjesme, objavljene u albumu sa omotom na kojem je pisalo “Slađana, Siniša i Hit 7”. Poslušajte tu pjesmu, nastalu u danima kada su na Marakani igrali velikani, u timu kakav se nikad neće ponoviti.

Izvor: Mondo