“Kad imam nešto siće, volim otići u kafić na kavu. Sam odem, neće niko sa mnom.”

Preteško je slušati ove riječi mladića Ljubiše Novakovića iz Bijeljine, a koliko li ih je tek teško proživljavati svaki dan najbolje znaju on i njegova porodica.

Novakovići hrane troje djece sa smetnjama u razvoju, majka i otac u godinama, rade, prose, pokušavaju sve moguće i nemoguće da prežive, svjesni opet da nije hrana jedino što čovjeka održava u životu. Srce jače zaboli kad vide da njihova djeca nemaju društvo. Najobičniji razgovor na kafi, koji uzimamo zdravo za gotovo, ovoj omladini je san.

Za sudbinu porodice Novaković čuli smo zahvaljujući humanitarnoj organizaciji “Srbi za Srbe”, koja je pokrenula akciju da im se pomogne. I nada se polako budi, dobri ljudi se već javljaju sa donacijama, ali u narod nismo ni sumnjali, običan čovjek, stranac uvijek je prvi da pripomogne u nevolji.

Važno je da na ovu priču ne ostanu imune institucije. Ljubiši, Živani i Mihajlu treba pomoći da postanu dio društva jer oni to mogu, povezati ih sa vršnjacima, sa udruženjima, pružiti im razlog da zapjevaju.

„Strah me je, ko će da ih pazi kad mene ne bude, gdje će oni“, brine njihova majka, ali i sve ostale porodice u Srpskoj koje imaju djecu sa smetnjama u razvoju. Mnogi od njih su, nažalost, nevidljivi za ovo društvo, posebno u manjim mjestima, gdje djeca nemaju priliku da idu u vrtić, u dnevni centar, a kako rastu situacija je još gora.

Potrebe su sve veće, a jedan roditelj najčešće ne može da radi jer danonoćno brine o djetetu koje ne može samo da jede, da se obuče, da ostane bez nadzora. I kada napune 30, 40 godina oni su djeca koja zavise od svojih roditelja. Pomoći nekad nema ni od rodbine i komšija. 

Niko se pri ruci nije našao ni majci i sinu sa smetnjama u razvoju u Banjaluci, čija su tijela danima ležala u kući, prije nego što se saznalo za njihovu smrt. Sramota za grad i cijelu Republiku.

Izvor: Srpska info