Posmrtni ostaci Svetog Save, jednog od najvećih srpskih svetitelja, prvog arhiepiskopa Srpske pravoslavne crkve, nalazile su se u manastiru Mileševa. Za vrijeme turske vladavine, srpski narod se skupljao nad njegovim moštima, kako bi pronašli utjehu i mir.

 

Bojeći se da se sa toga mjesta ne digne pobuna protiv Turaka, Sinan paša Beogradski je naredio da se mošti Savine prenesu u Beograd, i tu spale, na Vračaru, 27. aprila (10. maja) 1594. godine. Prema srpskoj crkvenonarodnoj tradiciji, spaljivanjem moštiju Svetiteljevih paša ne samo da nije ugasio svijest o Svetom Savi u narodu nego ju je još više ukorijenio.

Mjesto spaljivanja teško je sa sigurnošću utvrditi. Iako je Hram Svetog Save sazidan na mjestu za koje se smatra da je mjesto spaljivanja moštiju, taj se događaj vjerovatno nije desio na današnjem Vračaru, koji je tada bio daleko izvan zidina grada, već na brdu „Čupina umka“, na Tašmajdanu na mjestu između današnje crkve Svetog Marka i sportskog kompleksa, a koje se tada zvalo Vračar.

Srpska pravoslavna crkva slavi ovaj praznik 27. aprila po julijanskom, odnosno 10. maja po gregorijanskom kalendaru.

Predanje
Prema nekim pričama, u to vrijeme se na mjestu današnjeg hrama nalazila močvara, dok se na Slaviji pecalo jer je tu bila bara. Dalje predanje glasi da je Sinan-paša došao Carigradskim drumom da spali Savine mošti. Sinan-paša je htio da spali kosti na što prometnijem i većem mjestu kako bi što više građana moglo da vidi lomaču i zatraši ih i upravo je to mjesto bilo centar svega, odakle se sve moglo videti.

Početkom 19. veka Gligorije Vozarević – čovek koji je najzaslužniji za osnivanje Narodne biblioteke, tvrdio je da je pronašao mjesto spaljivanja moštiju velikog Svetitelja jer je na periferiji našao nepoznati drveni krst. Zamijenio ga je novim 1874, a cio kraj je dobio naziv “Vozarev krst”. Danas taj dio grada nosi naziv Crveni krst.

S druge strane, Odbor za podizanje hrama Svetog Save odlučio je da se čuveni objekat podigne na vrhu Vračara, gdje se sada nalazi najveća pravoslavna svetinja na Balkanu, vjerujući da su ti spaljene mošti, jer se i odatle vidi dobar deo Beograda.

Molitva

“Veliki ukrase među Svetiteljima, Bogomudri oce Savo, molimo ti se, mi, sluge tvoje, i pripadajući vapijemo ti: ne ostavi djecu svoju, oče, nego svagda budi s nama, kao što si obećao, da te i mi po dužnosti slavimo, da te veličamo, da proslavljamo veličinu i silu tvoju, i da ti prinesemo dostojnu pjesmu, kličući i govoreći: tebe veličamo, Svetitelju, tebe slavimo, Svetilniče, tebi se klanjamo, oče Savo, moli, molimo ti se, da se spasu oni koji slave Sveti Spomen tvoj. AMIN.”

 

izvor:Agencije/FOTO:SPC