Zašto Bijeljina ne bi mogla imati svoj muzej zidnih satova, ono što nema niko na Balkanu, sve do Beča ili Pariza?

Ova genijalna ideja sajdžije Boška Stojanovića mogla bi se, uz određena sredstva, realizovati u narednom periodu. Za to je neophodno samo htijenje i dobra volja.

U Boškovoj časovničarskoj radnji, smještenoj u zanatskom centru kod Zelene pijace, kao da se na trenutak zaustavilo vrijeme. Osim brojnih satova, kako onih zidnih, mehaničkih, tako i najmodernijih, digitalnih, možete vidjeti i stare foto – aparate, tranzistore, pegle, stare novčanice i kubure, apotekarske vage za precizno mjerenje, lule i lampe.

Volio bih, kaže Boško, da jednog dana u Bijeljini otvorimo muzej ili muzejsku zbirku starih satova. Ono što nema na cijelom Balkanu, imala bi Bijeljina.

“Imam takve satove kojih nema ni u Beču. Mogli bismo formirati muzejsku zbirku na kakvoj bi nam Bečlije pozavidjele. Ovdje imam zidni sat koji je star oko 150 godina. Posjedujem i zidni sat iz 1833. godine, sa drvenim ležajevima. Tu su zidni satovi iz Švajcarske, Njemačke, Austrije. U Njemačkoj su postojale poznate radionice za izradu satova “Junhans” i “Beker”.

I Švajcarci su imali svoje čuvene radionice za izradu ručnih i zidnih satova, poznatih po preciznom računanju vremena. Nekada su zidne satove, koji su predstavljali pravo malo bogatstvo, imale porodice visokih činovnika, generala, sudija, opštinskih načelnika. Vlastela je, kao i uvijek, uživala u raskoši i bogatstvu. Mnogi dijelovi tih zidnih satova su iskivani ručno. Kasnije je krenula mašinska izrada satova. Česi su, takođe, izrađivali kvalitetne i vrijedne satove”.

 Čuva Boško i aparat “polaroid”, koji je u svoje vrijeme predstavljao pravo čudo moderne tehnike.

“Sve što ovdje čuvam, počevši od starog papirnog novca, pokazuje koliko je sve prolazno. Svi vladari, od Rima, Vizantije, Turske, Austro – Ugarske, bili su u prošli. Ostali su, kao neki tragovi u vremenu, rimski i vizantijski novčići, papirni novac iz novijeg doba, iz perioda Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, iz perioda NDH, partizanski novac iz NOR-a, novac iz FNRJ, SFRJ, novac iz perioda velike inflacije u Jugoslaviji, novčanice  od 50 milijardi dinara.

Sve to potvrđuje da sve bude i prođe, ratovi, stradanja, ljudske patnje i gluposti. Možda jedino taj stari novac zorno potvrđuje kako se od mijardera preko noći može postati puki siromah i kako je sve relativno”, kaže Boško Stojanović, sajdžija i kolekcionar.

Dugo sam, kaže na kraju razgovora Boško, tražio novčić od pet para. “Nikako da ga pronađem, a i on je, uprkos izreci da nešto “ne vrijedi ni pet para”, u svoje vrijeme imao neku minimalnu vrijednost.

Bijeljina.com