Smog nije samo magla i dim, već složena i opasna mješavina čestica i gasova koja ozbiljno ugrožava zdravlje ljudi i ekosisteme.

U tekstu koji prenosimo u cjelosti, diplomirani biolog Jelena Kalinić sa sajta “Nauka govori” objašnjava šta je smog, kako nastaje, kakve posljedice ima po zdravlje i zašto je zagađenje vazduha problem koji zahtijeva sistemska rješenja.

“Prosječan čovjek dnevno udahne 11.000 litara vazduha. To je 15,9 kg vazduha. Moramo disati vazduh jer se u njemu nalazi kiseonik, a kiseonik je potreban našim ćelijama da bi živjele. I ne samo našim – gotovo sva živa bića, osim nekih vrsta bakterija, trebaju kiseonik iz vazduha ili vode. Sada zamislite šta se dešava kada je taj vazduh zagađen, pa uz kiseonik unosimo i različite materije koje nam ugrožavaju zdravlje. Upravo se to dešava kada udišemo smog.

Šta je smog?

Tokom zimskih mjeseci, u nekim bh. gradovima zapažamo pojavu smoga. To su oni dani kada je sve sivo i ne možete gotovo ništa vidjeti i kada nas upozoravaju da se ne bismo trebali puno kretati. Smog je smjesa vazduha i još nekih gasova te čvrstih čestica, poput čestica čađi. Međutim, ako u vazduhu nema čađi i vidljivost je dobra – to opet ne znači da je vazduh čist.

Riječ smog sastavljena je od engleskih riječi smoke – dim i fog – magla i smog jeste upravo to: magla sa dimom. Neki gradovi imaju ograničen protok vazdušnih strujanja jer se nalaze u kotlinama, okruženi brdima i planinama, te je normalno da se usljed nekih atmosferskih prilika stvara magla u kotlinama. Međutim, kada se u toj magli, zbog niza naših aktivnosti, nađu još i čestice čađi te niz drugih polutanata – magla postaje smog.

Smog je smjesa raznih polutanata, koja se stvara pod određenim atmosferskim uslovima. Ova smjesa uključuje čestice veličine 2,5–10 mikrona, tzv. „particulate matter“, te se ove čestice, u zavisnosti od prečnika, skraćeno obilježavaju kao PM2.5 i PM10. Ova komponenta smoga ima promjenljiv sastav, a mogu je činiti čestice različitih anorganskih soli i metala, organske molekule te mikrobi.

Gasovitu fazu ove smjese čine ugljen-monoksid, razni oksidi azota te ponekad i oksidi sumpora i ozon. Upravo su PM one komponente smoga koje se često označavaju kao „lebdeće čestice“. Poseban oblik smoga je fotohemijski smog, koji nastaje usljed djelovanja UV zraka na ozon, okside azota te razne organske spojeve prisutne u zagađenom vazduhu.

Na naše zdravlje smog djeluje tako što izaziva iritaciju disajnih puteva – kašalj, pogoršava zdravlje oboljelih od astme, izaziva oštećenje pluća pri dugotrajnom izlaganju, iritira oči, može izazvati upale očnog kapka i oka te iritira kožu i povećava rizik obolijevanja od karcinoma. Trudnice koje su bile izložene smogu mogu roditi djecu sa defektima, autizmom i smanjenom tjelesnom masom pri rođenju.

Kako nastaje smog?

Industrijski smog, kakav nastaje u gradovima poput Zenice, Tuzle i Sarajeva, ali i u drugim mjestima kod nas, nastaje usljed kombinacije atmosferskih prilika i ljudskog faktora. Glavni izvori čestica i gasova koji stvaraju smog su individualna kućna ložišta, koja koriste tzv. prljava goriva – pogotovo ugalj nižeg kvaliteta, zatim automobilski izduvni gasovi i industrijski gasovi.

Gradovi koji su okruženi planinama izloženi su i fenomenu temperaturnih inverzija – naime, logično je da je topliji vazduh bliže tlu lakši i da ide gore, ali se nekada desi da je na planinama vazduh nešto topliji i stvori jednu vrstu omotača koji ne dozvoljava da se vazduh sa manjih nadmorskih visina diže. A upravo je taj vazduh sa nižih nadmorskih visina zagađen. Tako se stvara „dušek“ zagađenog vazduha koji nema kuda da ide i ostaje danima nad gradom.

Radi lakše komunikacije sa stanovništvom, zagađenje vazduha se izražava indeksom kvaliteta vazduha.

“Veća indeksna vrijednost znači zagađeniji vazduh i ozbiljnije eventualne posljedice po zdravlje. Na primjer, 50 indeksnih poena znači relativno čist vazduh i malu vjerovatnoću štete po zdravlje, dok indeksna vrijednost od preko 300 poena znači zagađenje visokog nivoa, izuzetno opasnog po zdravlje svih građana. Vrijednosti indeksa veće od 100 izražavaju kvalitet vazduha opasan prije svega za grupe stanovništva izuzetno osjetljive na zagađenje, a krajnje povećanje indeksne vrijednosti znači vazduh opasan za sve.”

Međutim, u različitim državama, različiti nivoi zagađenja su znak za uzbunu. U Parizu uzbuna nastupa kada indeks i koncentracija polutanata u vazduhu iznose 80, a u bh. gradovima mjera nema ni kada ovi brojevi iznose 300.

Za kvalitet vazduha važni su parametri PM10 i PM2.5 čestica, sumpornih oksida i azotnih oksida, kao i ugljen-monoksida.

Šta možemo učiniti?

Sami – veoma malo. Možemo samo pobjeći negdje van gradova tokom epizoda smoga i nositi odgovarajuće maske. Zajedno – mnogo. Kada je u Londonu pedesetih godina prošlog vijeka nastupila jedna katastrofalna epizoda smoga u kojoj su ljudi umirali, a saobraćaj bio zaustavljen, britanske vlasti su donijele zakon „Clean Air Act“ kojim se reguliše šta i koliko se smije ložiti i šta i gdje se ne smije ložiti. Regulisane su i emisije zagađivača koje dolaze od automobila. Upravo to možemo i mi – zahtijevati od vlasti da donesu razumne mjere i zakone.

Dakle, treba ograničiti upotrebu vozila koja imaju visoke emisije štetnih gasova, raditi na projektima energetske održivosti, kao što je utopljavanje zgrada i sistemsko grijanje, prebacivati se na grijanje koje je manje štetno po okolinu, insistirati na energiji vjetra umjesto termoelektrana, čuvati šume, insistirati na nižim cijenama električne energije i gasa za domaćinstva kako bi grijanje na struju ili gas bilo jeftinije, insistirati na efikasnijem gradskom prevozu te postojanju zona u gradovima gdje nije dozvoljeno kretanje automobilima, kontrolisati gradnju objekata u skladu sa ekološkim standardima i bez remetanja protoka vazdušnih struja.

Čak i u sredinama u kojima praktično nema smoga, kao što su planine, ne možemo računati na to da nema uticaja smoga. Stvari koje se dešavaju na jednom kraju planete ili države mogu imati uticaj i na druge dijelove. Primjera radi, zagađivači u vazduhu mogu biti uzrok kiselih kiša, koje uništavaju šume, mogu uticati na kvalitet vode i niz drugih stvari. Ovaj efekat je poznat kao “Butterfly efekat”, prema priči iz jednog predavanja američkog matematičara i meteorologa Edvarda Lorenca o tome kako treperenje krila leptira u Brazilu može izazvati tornado u Teksasu. Ovo je samo metafora toga kako na velikim razmjerama male promjene u nedeterminističkim sistemima, kakvi su ekosistemi, mogu dovesti do velikih efekata.

Stoga svi zajedno moramo razmišljati o posljedicama zagađenja, kako vazduha, tako i vode, te o očuvanju ekosistema.”

Izvor: Nezavisne