Dvije djevojčice sa osmijehom na licu gledaju u kameru i samouvjereno objašnjavaju kako se prave priganice, tradicionalno jelo u Crnoj Gori.

Imaju 10 godina i laganim pokretima prstima prekrivenim brašnom pokazuju sastojak po sastojak, potreban da se jelo spremi kvasac, jaja, malo ulja i sira. Vješto miješaju tijesto koje će potom ispržiti na tihoj vatri.

Naučile su na času domaćinstva u okviru Škole praktičnih vještina koju predvodi njihov učitelj Sava Kovačević u školi „Oktoić” u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore.

“Kada smo razbili prvo jaje u školi, da bismo napravili palačinke svi smo se radovali, jer smo svi bili zajedno u tome, plus razbijamo i rodne predrasude, šta treba da rade djevojčice, a šta dječaci. Bilo je i pitanja “šta će nam ovo, ovo nije za mene”, ali nije bilo ljutnje i straha, više je to bio neki izazov, jer su radili njima do tada nepoznate stvari, a kada su uspjeli u tome vidjela se sreća na njihovim licima”, kaže Kovačević zadovoljno za BBC na srpskom.

Domaćinstvo je nekada bio sastavni dio obrazovnog sistema u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), a učenici su imali časove u šestom i sedmom razredu osnovne škole.

Na tim časovima đaci su učili kako da zašiju dugme, ispeglaju i slože garderobu, da naprave jelo ili ispletu šal.

Domaćinstvo je 1990-ih ustupilo mjesto nekim drugim predmetima, a danas se samo sporadično, u okviru nekih sekcija ili zahvaljujući entuzijazmu pojedinih prosvjetnih radnika, poput Save Kovačevića, na trenutak ušunja u školske klupe.

“Ovaj predmet učio je zajedničkom radu, kako da vodimo računa o sebi, da sagledamo sebe u odnosu na druge. To nije bio običan, već životni čas koji sprema djecu za mnoge stvari koje će kasnije koristiti”, kaže Danica Vasiljević Prodanović, sociološkinja.

Uoči početka nove školske godine u Srbiji, ministarka prosvjete Slavica Đukić Dejanović je govorila o novinama i smjernicama, a u intervjuu za RTS pomenula je i mogućnost povratka domaćinstva u nastavni program.

Daska za peglanje i posuda sa brašnom

Sava Kovačević gotovo dvije decenije sa crvenim dnevnikom ulazi u učionicu i upoznaje đake sa svijetom brojeva, boja i slova. A onda je jednog dana ušetao u učionicu sa gomilom posuđa i daskom za peglanje.

Ideja je bila, kaže, da poveže nastavne sadržaje iz drugih predmeta sa praktičnim znanjem, da podstakne učenike da brinu o sebi i da ih nauči da se osamostale.

“Kada su naučili šta je zapremina tijela, a šta znači isparavanje vode i kako se rukuje električnim aparatima, učenicima petog razreda sam donio peglu. Poslije časova o razlomcima i voću i povrću pravili smo picu, tako što su oni birali zdrave namirnice, a znanje iz matematike služilo im je prilikom dijeljenja pice”, prepričava učitelj praktičnu nastavu.

Zadatke rade u paru, čime se, ističe ovaj prosvjetni radnik, razvija timski rad i obaveza koju imamo prema drugima.

“Jednom kada probaju i vide da mogu, raste samopouzdanje, žele da ponove, a to je ono što je važno da im damo priliku da vježbaju. Razgovaram sa njima, osluškujem ih i vidim šta im je potrebno i šta im se sviđa, a onda se trudim da im pomognem u tome da nauče”, dodaje on.

Od pravljenja bakinog kolača do šića

Sličnu ideju imao je kolektiv Osnovne škole „Dositej Obradović” u Doboju, u Republici Srpskoj.

Tako su prošle 2022, učenici dobili mogućnost da u okviru sekcije domaćinstvo navuku kecelje, uprljaju ruke tijestom, naprave voćne salate i kiflice, zašiju dugme na košulji.

Sekciju domaćinstva vodi učiteljica Dragana Đokić.

Tu ulogu je, kaže, preuzela bez razmišljanja, srećna da đake nauči radnjama koje i njihovi roditelji svakodnevno obavljaju.

“Naučili smo da pravimo razne slane i slatke kulinarske specijalitete: palačinke, krofne, kiflice, tjesteninu, kolače. Znamo da pletemo, šijemo, peglamo, koristimo električne aparate”, nabraja ova prosvetna radnica.

Najveća nagrada su joj, pored zadovoljnih učenika, i roditelji koji im javljaju da su djeca sada mnogo više uključena u kućne poslove.

“Djeca znaju da iznenade roditelje, naprave im ručak koji ih dočeka kada dođu sa posla”, kaže Đukićeva.

Časove pohađa 35 učenika, ali učiteljica kaže da se radi na tome da ovaj predmet bude sastavni dio nastavnog programa.

“Najgluplji predmet u školi”

Na domaćinstvo nisu gledali svi sa entuzijazmom. Za mnoge tadašnje učenike bio je to dosadan i bespotreban predmet.

Tako je za autore Leksikona JU Mitologije bio najgluplji predmet u obrazovanju.

Ubjedljivo i bez konkurencije najgluplji predmet ikad, obavezan u petom, šestom i sedmom razredu osnovne škole. Da se u praksu sprovodi ideja kojoj je za cilj bilo upoznavanje s pravilima o tome kako treba rasporediti aparate u stanu, kako se kuva i čisti, odnosno kako funkcioniše moderno kućanstvo, to razumijem, tako je nešto vjerovatno bilo potrebno našem još neurbanizovanom narodu 1950-ih godina, u doba migracija selo/grad.

Ali da se 1980-ih godina ne samo cure, buduće žene, nego i nas – ironične, mas-medijski svjesne, visoko urbane dečke, još u pubertetu, podučava kako se koristi konac, miješa zaprška i prave palačinke od šlaga i kore od limuna, za to je bila potrebna zapanjujuća količina gluposti i generalno naročit nedostatak osjećaja za realnost i za vrijeme – piše Đorđe Matić, jedan od autora knjige.

Dijana Vasiljević iz Beograda, međutim, gotovo četiri decenije kasnije i dalje pamti kako je iz malog priručnika sa čijih korica ju je posmatrala crvena silueta sa kuvarskom kapom dok grli globus, učila o specijalitetima iz raznih dijelova svijeta.

“Bilo nam je zanimljivo da vidimo kako se pravi neko jelo, zapravo smo najviše čekali da to jelo i pojedemo”, priča ona sa osmijehom.

Hranu su spremali u kuhinjici, sa kuvarskom kapom na glavi i keceljom da ne uprljaju garderobu.

“Učili su nas higijeni, da ruke moraju da budu čiste, da kosa mora da nam bude vezana, kako da koristimo šerpe, posuđe, kako da koristimo iglu i konac i svi su učili, i djevojčice i dječaci, nikada nije bilo razlike. To što smo učili služilo nam je u životu, to je aktivno znanje, to su stvari koje ako niste naučili u kući, mogli ste u školi”, kaže Vasiljević, danas istoričarka.

Veliki je pobornik vraćanja ovog predmeta u školski program, jer bi, kako kaže, djecu naučio zdravoj ishrani i upoznao ih sa raznim namirnicama.

“U eri brze i gotove hrane koja se može naručiti kroz razne aplikacije, djeca više i ne znaju kako se ta hrana pravi, sve je sada dostupno”, dodaje.

Sličnog stava je i Dušica Savković, nastavnica engleskog u penziji.

“Mi smo na domaćinstvu učili i kako se postavlja pribor, zašto je važno da se vjetri stan da uđe kiseonik, zašto brišemo prašinu, kako da složimo garderobu poslije škole. Meni unuka danas kaže “Ti si bako i dalje jedina žena koja stalno priča da treba da otvorimo prozor i da treba da se presvučem kada dođem kući”, kaže pomalo razočarano ova baka.

Domaćinstvo je bio dio nastavnog plana i kada se ona zaposlila u maloj školi u Sjenici, gradu na jugozapadu Srbije.

Sjeća se da je njena koleginica, koja je država te časove učila djecu kako da prave razboj tkanja u skučenoj učionici ali sa puno elana.

“Majke dječaka su negodovale zašto dječaci treba da uče, ali mi smo smatrali da to treba svi da znaju. Ne moraju time da se bave, ali mogu poslije da prepoznaju i znaju na koji način se pravio ćilim, tapiserija, to je i opšta kultura”, dodaje ova 70-godišnjakinja.

Osnova za početak samostalnog života

Među posljednjim generacijama koje su u đačkoj knjižici imale ocjenu iz domaćinstva je i ona kojoj je pripadala Andrijana Lazić.

Ova 41-godišnjakinja iz Beograda i njeni vršnjaci ovaj predmet nisu ozbiljno shvatali, iako su imali domaće zadatke koje su radili sa roditeljima.

“Djevojčice su imale zadatak iz pletenja, a dječaci iz tkanja. Ni tada mi nije bila jasna ta podijela prema polu, zašto nismo mogli da biramo ili zašto nismo svi sve radili? Ali mislim da je i pored toga bilo korisno, upravo sam se na domaćinstvu zainteresovala za pletenje, te sam naknadno naučila da to samostalno radim”, kaže ona.

Iako je prošlo tri decenije od kada je u đačkoj klupi sa drugarima učila o raspremanju kuće, pa su, kako kaže, sjećanja blijeda, ipak pamti da su na tim časovima učili i o pružanju prve pomoći.

Tri decenije kasnije smatra da je predmet koristan koji ne oduzima mnogo vremena od nastave, a svakako može da pruži neke osnove za početak samostalnog života.

“Mi smo tu zbog njih”

Sava Kovačević nastavlja da jednom u dvije nedjelje uči đake praktičnim stvarima. Trudi se da te lekcije kombinuje sa zvaničnim nastavnim programom.

Posebno ga obraduje poruka roditelja koji mu javljaju da djeca znanje stečeno na tim časovima primjenjuju i u kući.

“Izvinite što vam remetimo vikend, dok su ostali ukućani spavali, vaš učenik je spremio palačinke za doručak za sve nas” , jedna je od mnogobrojnih poruka koju je dobio.

“Mi smo ti koji smo tu da im objasnimo, pojasnimo, približimo mnoge pojmove, da im otvorimo nove vidike, mi smo tu zbog njih” ,dodaje Kovačević.

Izvor: Srpska info