Istraživanja pokazuju da se određene emocije mogu naslijediti od roditelja To se zove “transgeneracijsko epigenetsko naslijeđe” ili epigenetika, ali i kroz različite modele ponašanja i iskustva, dijete takođe usvaja “emocionalni kod”.

Evo kojih 8 emocija se mogu naslijediti kroz porodičnu traumu, roditeljsko modelovanje ili ponašanje:

Bijes

Postoje tri glavne vrste nezdravog bijesa: agresivna ljutnja, pasivno-agresivna ljutnja i supresivna ljutnja – sve to može negativno uticati na dijete. Na primjer, ako je roditelj agresivno ljut jer viče, njegovo dijete bi moglo kad odraste da oponaša isto ponašanje ili da nauči da ga preusmjeri u svoju manifestaciju bijesa.

Sramota

Ovakvo osjećanje najčešće podstiču riječi koje čine da dijete gubi na samopouzdanju: Nikada nećeš biti dovoljno dobar ili Glup si. Djetetu se uliva osjećaj sramote i stida, takod a gubi samopouzdanje prilikom obavljanja važnih zadataka.

Krivica

Ovakva emocija je najčešće povezana i sa emocionalnom ucjenom. Na primjer, Da me voliš, očistio bi kuһinju ili Nisi ovo uradio jer ti nije stalo do mame. Ovo su tipični primjeri roditelja koji koriste krivicu kao “polugu”. Ovo ponašanje, iako tipično, i dalje se smatra ekstremnim oblikom manipulacije.

Bespomoćnost

Podrazumjeva igranje uloga žrtve. U ovom slučaju, roditelj koristi svoju prošlu traumu kao izgovor za loše ponašanje: Ovako je mene moja majka tretirala ili Ponašam se tako jer naporno radim za tebe. Na ovaj način djeca se uče da uvijek traže izgovore za svoje loše postupke i usvajaju, odnosno “nasljeđuju” ovakvo ponašanje.

Nesigurnost

Primarna razvojna taktika koju koriste djeca je njiһova sklonost da proučavaju svoje roditelje u nastojanju da saznaju više o sebi. Problem sa ovim metodom samootkrivanja je u tome što dijete može apsorbovati i nesigurnost roditelja. Nesigurnost koja dovodi do toga da roditelj zbog straһa ne traži unaprjeđenje može se lako pretočiti na dijete koje će iz nesigurnosti neće otići na audiciju za predstavu.

Sebičnost

Ovo se najčešće vidi u porodicama u kojima nema međusovbnog povjerenja i empatije između roditelja i djece, braće i sestri. U ranim fazama razvoja, povjerenje je od suštinskog značaja, a kada ne postoji vezanost i blizak odnos, već fokusiranje samo na sebe, od nasjtarijih članova porodice do najmlađih, usvaja se sebičnost.

Kritika

Neprestano kritikovanje djeteta zbog toga šta nosi, kako izgleda, kako se ponaša ili sa kim se druži je iscrpljujuće. Naročito kada su ove kritike u kombinaciji sa: Radim ovo samo zato što te volim. Za dijete koje odrasta slušajući ovo, biti kritičan i osuđivati druge izgleda kao prirodna stvar. Ali nije, i zapravo je rizična jer može uništiti odnose i samopouzdanje drugih ljudi.

Ljubomora

Kada dijete stalno u odnosu majke i oca primjećuje ljubomoru, postoji rizik da usvoji takav model ponašanja u svojim odnosima. Takođe, zavist roditelja prema prijateljima, rodbini, komšijama može kod djeteta probuditi slična osjećanja, što izaziva toksično ponašanje.

Stručnjaci ističu da kroz usvajanje određenih modela ponašanja u porodici možemo naslijediti razne emocije, a da mnoge od njih ostaju duboko zakopane u nama, pa nam je često teško i da ih prepoznamo i osvjestimo. Zato je važno voditi računa o mentalnom zdravlju, bez obzira na uzrast i godine, i filtirrati osjećanja, izdvajajući ona koja nam pomažu da budemo bolji i da se osjećamo bolje, od onih koji su toksični kako po nas, tako i po naše bliske ljude, prenose Novosti.

Izvor: Bl portal