Gdje caruju ljubav i sloga, svađi mjesta nema, čak ni u kabini kamiona, koja je nešto veća od trosjeda u dnevnom boravku. A, kako je to mijesiti i zajedno peći šoferski hljeb, možda najbolje znaju Radica Popović (39) i Vladimir Blagojević, bračni par iz Beograda.

O velikoj kabini i volanu kamiona, maštala je od malih nogu, dok je majka prevrtala očima, a ni ocu i bratu, koji su i sami vozači kamiona nije bilo svejedno. Kao uostalom i mužu Vladi kasnije. Ali, imali išta na svijetu veće od želje i snova, pogotovo kad je ljubav jaka?

Kad san postane java

Radica, majka jedne djevojčice (8) i jednog dječaka (16) ispunila je svoj san i posao poslovođe radnje, zamijenila je šoferskom kabinom. Ljeti krstari po Evropi zajedno sa Vladom, dok svih ostalih mjeseci radi, kako veli, po lokalu dok je suprug po evropskim drumovima.

“Počela sam da vozim kamion prije dvije godine, time sam ispunila svoj dječji san. Naime, otac mi je šofer, brat mi je šofer, muž mi je šofer, a i sin mi se sprema da bude vozač kamiona”, kaže ona na početku razgovora.

Da je lako za volanom, nije, al ako je organizacija dobra, sve se može i postiže. Sa Vladom tokom ljetnjih mjeseci obilazi Evropu, a sem rada, kako je rekla, stignu nešto i da obiđu od znamenitosti, naravno ako im je na ruti i ako se ima vremena.

“Sve je stvar organizacije, kada dođe ljetnji raspust, djeca odu na selo kod bake, a suprug i ja idemo zajedno u međunarodnu špediciju, vozimo zajedno. Kada djeca krenu u školu, ja se prebacujem u unutrašnji transport i vozim uglavnom dnevne ture, koje završavam uveče, pa sam svako veče kući, kao i vikend”, priča Radica.

Kad ima ljubavi i organizacije, nema mjesta svađi

Super mama za volanom, svoj radni dan počinje sa prvim pijetlovima, a završava ga kako kad, zavisno od količine posla koji ima taj dan.

“Radno vrijeme jedne mame traje 00- 24, svaki dan. Svaki dan mi počinje oko šest kada ustajem, pa sad zavisno gdje vozim i kako se organizujem da dođem do odredišta, prve tačke a, pa sve dalje po planu”, objašnjava.

Za dvije godine za volanom, brzo se snašla. Ljubav prema kamionima samo se povećavala kada je počela da se zabavlja sa Vladom. Bila je to ljubav na daljinu.

“Tada sam bila poslovođa u jednoj prodavnici, on je i tad vozio međunarodnu špediciju kao i sad, dolazio je svake druge nedjelje, svaki drugi na vikend. Znate, kada znate koga čekate, ništa nije teško. Bitno je da imaš pravu osobu da čekaš, a ja, hvala Bogu imam”, kaže ona ponosno.

Vožnja u paru

Kada mu je predočila svoju ideju, Vlada je bio zatečen i malo uzdržan, jer je znao koliko je to težak posao.

“Suprug je rekao kako misli da to nije posao za ženu, ali kada je vidio kolika mi je želja, podržao me je od samog starta i to mi je jako puno značilo i znači.. On je bio tu da mi pomogne uvijek oko istovara i utovara”, priča Radica kroz osmijeh za Blic.

U prostoru, gdje nema baš pretjerano puno komfora, tokom ljetnjih mjeseci sa suprugom zajedno ide po Evropi. Imaju mini kuhinju, frižider i ono što je najbitnije – slogu i ljubav. A, čarki, usljed organizacije i ljubavi, kod njih dvoje nema.

“MI smo malo specifični, nema kod nas tih sporečkanja. Ali, i kada se nekada dese, razgovor sve rješava”, kaže ona kroz smijeh.

Kad je tuga, ćuti i vozi

Šoferski hleb, pogotovo kada ga oba supružnika zajedno mijese i peku, ima i svoju težu stranu, onu emotivnu u kojoj su misli kod kuće sa djecom. Ipak, kako kaže, tehnika danas čini sve to lakše podnošljivijim.

“Sin ima 16 i još je u školi, a kćerka ima osam godina, i oni su tada dok mi vozimo, kod bake i djeda. Imamo sad vocap, viber, kameru, a i jdeca znaju kakav je posao, imaju razumijevanja. Čujemo se svaki dan, ima tih momenata, kada je teško, kad dođe nedostajanje, ali šta da se radi, sve je to život- priča, dodajući da za sada nisu svo četvoro putovali zajedno kamionom.

Kolege je prihvatile, ali mama se i dalje buni

Kolege vozači su je prihvatili, i kako kaže, drže je ko malo vode na dlanu, lošu riječ, onu podrugljivu, nikad nije čula.

“Već dvije godine koliko sam za volanom, osim pozitivnih reakcija, nisam ništa drugo doživjela. Oduševljena sam sa kolegama, uvijek mi pomažu na svaki način. Nikada ni loš komentara, ama baš ništa. Svi oni se ophode prema meni, kao prema bratu.

Jedina koja i dalje ne može da se pomiri sa njenim novim poslom, jeste majka. Navikla je da suprug radi kao vozač, sin, zet, ali zbog kćerke i dalje ponekad vrti glavom.

“Moja majka nije oduševljena što ja vozim kamion, ali bože moj, prihvatila je i ona. Eto, i ja sam majka, ako moja kćerka sutra bude odlučila da vozi kamion, ja ću je podržati”, kaže Radica, smijući se.

Drug sa druma

Još jedna stvar koju sa ponosom ističe, jeste angažovanost u organizaciji “Drug sa druma, vozači sa srcem”, o kojoj je Blic pisao u nekoliko navrata, a iza koje stoji veliki čovjek, velikog srca, Petar Vidović iz Bečeja. Naime, već četiri godine vozači okupljeni u ovom udruženju vode računa o kolegama koji su imali nesreće, ali i o njihovoj djeci. Ipak, najveća pažnja je usmjerena prema porodicama onih kojih više nema.

“Prošle godine je kolega, koji je član od samog početka, dobio šlog. Udruženje je finansiralo cjelokupno liječenje. Na to sam ponosna, svako od nas zna da u tim, ne daj Bože nikome situacijama, nije sam. Članarina se plaća, ali koliko ko može i ima, 500 dinara, pet hiljada, deset. Dakle, ništa nije moranje i nema neke određene cifre” ,priča Radica.

Staraju se o porodicama nastradalih kolega

Dotaći dno nije sramota i to se svakome desi, a kada dođe do toga, tu je udruženje, veli. Njihov rad se najviše vidi pred božićne i novogodišnje praznike, kada oblače crvena odijela, uzimaju poklone i kamionima ih razvoze po Srbiji, Republici Srpskoj i BiH. No, poklone dobijaju i djeca čiji roditelji nisu vozači, ona kojima je pomoć i naša briga najpotrebnija.

“Konvoj sa srcem je posvećen svim našim postradalim ili bolesnim kolegama, odnosno, njihovoj djeci. Naime, zadnje četiri godine mi skupljamo sredstva za novogodišnje paketiće, i na taj način im činimo ljepšim božićne i novogodišnje poklone. Pored tih paketića koliko nam sredstva dozvoljavaju, mi svake godine izaberemo školu za djecu koja su ometena u razvoju, pa i njih obradujemo paketićima. Pored toga, imamo par kolega iz BIH i Republike Srpske. I tamo nosimo paketiće, pa eto, prošle godine smo jednom udruženju za djecu ometenu u razvoju, poslali 120 paketića. I ove godine imamo taj plan”, ističe ona.

Paketići stižu i za decu sa Kosova

U svom plemenitom cilju, nisu zaboravili ni mališane na sjevernoj srpskoj pokrajini.

“Za Kosovo smo ove godine poslali 70 paketića, a za nadolazeće praznike planiramo da učinimo isto, i to za jednu školu koja se stara o djeci ometenoj u razvoju. Bože zdravlja, ove godine ćemo im poslati oko 200 paketića. Imamo kolegu koji živi dolje, i plan je da mu pošaljemo sve paketiće do početka konvoja, 24. decembra. On ima svoju firmu i on će dolje da okiti svoja dva kamiona, i da posjeti školu djece ometene u razvoju, a biće i na lokalnom trgu”, otkriva.

Prošle godine tokom trajanja konvoja, društvene mreže su bile prepune snimaka reakcije mališana širom Srbije kada ih ugledaju na ulici. Ipak, dosta je emotivnije kada započne priča o njihovim roditeljima.

Kad vozač pogine, najbrže se zaboravlja

Da je lako nije, al kad imate cilj, umor se zaboravlja. Posebno jer znaju koliko taj dolazak i paketić znače.

“Znate, surovo zvuči, ali je istinito – naš kolega kada umre, on se najbrže zaboravlja. I onda se čujete sa njihovim ženama, djecom i shvatite koliko im to znači”, kaže ona, i ističe da se na taj način trude da daju porodicama preminulih do znanja da se njihovih najmilijih i sjeća.

A da nisu sami u ovoj misiji, da je njihova ideja prepoznata, svjedoče i donacije ljudi zlatnog srca, kako običnih građana, tako i špediterskih kompanija. Ipak, ističe da je uvijek svaka pomoć dobrodošla.

Izvor: Srpska info