Mnogim vjernicima se često nameće isto pitanje na početku velikih postova: Da li je dovoljno postiti samo prvih 7 dana da bi se izašlo na pričešće?

Praksa je da veliki broj vjernika baš u tih sedam dana posti najstrože, a zatim se priprema za Svetu Tajnu Pričešća. Međutim, da li je to ispravno i duhovno opravdano?

O tome govore vjeroučiteljka Andrea Kereš i otac Gojko Perović, a njihova objašnjenja pomažu da se bolje razumije smisao posta i suština pričešća.

Pričešće – cilj svake liturgije

Vjeroučiteljka Andrea Kereš objašnjava da je Pričešće centralni dio liturgijskog života, odnosno najdublji način sjedinjenja sa Bogom.

„Pričešće je cilj svake liturgije i centralni deo naše zajednice sa Bogom“, kaže Andrea.

Vjernici koji redovno žive liturgijskim životom, poste i ispovijedaju se, pristupaju Pričešću i u postu i van posta. Za njih je post dodatni duhovni trening, a ne formalna obaveza koja služi kao uslov.

Da li je grijeh postiti samo 7 dana i pričešćiti se?

Ovo je dio koji najviše zanima vjernike, pa ga posebno izdvajamo:

Nije grijeh postiti samo 7 dana i ići na pričešće – ali to nije pravi cilj posta.

Andrea Kereš naglašava:

„Post nije sredstvo da ‘zaradimo’ pričešće. Sve i da postimo 40 dana na vodi i hlebu, pričešće je nemoguće zaslužiti.“

Drugim riječima:

ne postoji „minimalni broj dana“ posvećenih postu da bi pričešće bilo validno post nije trgovina sa Bogom („ako postim – smijem da se pričestim“) svako pričešće je Božji dar, a ne nagrada za naš trud čovjek uvijek prilazi pričešću nedostojan, ali ga Bog udostojava

Andrea dodaje:

„Ne znači da treba da prilazimo bilo kako. Prilazimo sa strahom Božjim, verom i ljubavlju. U postu se trudimo koliko možemo – dan po dan.“ Dakle, nije grijeh ako neko posti samo 7 dana, ali problem je ako se post doživljava kao tehnički uslov, a ne kao duhovni put.

Poenta:

Možeš se pričestiti ako si postio 7 dana, uz blagoslov sveštenika.

Ali ako tih 7 dana postoji samo zato da bi se „ispunila obaveza“, promašena je suština.

Zašto uopšte postimo? – duhovni smisao

Otac Gojko Perović objašnjava da se čovjek ne nalazi u grijehu zato što ne posti, već zato što je stalno sklon grijehu, a post je način da se oslobodi strasti i povrati duhovnu slobodu.

„Mi stalno živimo u grehu. Tolika je naša vezanost za hranu, odmor, relaksaciju, da od toga pravimo idole…“

Čovjek koji ne posti:

ne griješi time direktno, ali uskraćuje sebi sredstvo za duhovno čišćenje teže se oslobađa strasti i slabosti

Post se zato opisuje kao: duhovni trening terapija za dušu način da se čovjek svakodnevno oslobađa grijeha.

„Post vaspitava našu dušu da bude slobodna od strasti i hrabra u Gospodu.“

Da li je grešno ne postiti?

Otac Gojko kaže:

„Nije precizno reći da greši. On ne pomaže sebi da se oslobodi greha.“

Dakle: post nije kazna, već pomoć, nepost može da oslabi duhovnu snagu, ali ne znači nužno automatski „grijeh“ cilj je svakodnevni trud, a ne savršenstvo, prenosi Stil.

Izvor: Nezavisne