Da li vam se nekada dogodilo da potpuni neznanac počne da priča o svojim problemima, mislima, tajnama? To može biti neko koga ste tek upoznali – novi kolega na poslu, stranac pored koga sjedite u avionu, osoba sa kojom čekate u redu u banci… Zašto neki ljudi odluče da nam se povjere, iako se prvi put u životu vidimo i kako možemo da “obrnemo” razgovor kada nam postane neprijatno?

Svako se barem jednom našao u situaciji da sagovornik počne da dijeli privatne informacije o svom ljubavnom životu, porodici, finansijskoj situaciji… Iako se nakon ovakve interakcije neki mogu osećati dobro, jer im je drago što neko ima toliko povjerenja u njih, ipak, u većini slučajeva, nismo sigurni kako da reagujemo kada nepoznata osoba niotkuda započne da sa nama priča o “teškim temama”. Nije nam ni jasno zašto su baš nas odabrali za takav razgovor. Za to postoji nekoliko mogućih objašnjenja:

Blizina

Mnogi dele privatne informacija sa ljudima jer već postoji fizička bliskost. To može biti kolega na poslu, pored kojeg provodimo nekoliko sati dnevno, neko pored koga sedimo na dugačkom putovanju… Takođe, jedan od primera može biti i odlazak u kozmetički salon: kada nam neko dodiruje kosu, lice, nokte, može nesvesno da zanemari određene granice i da komunicira sa nama kao da smo bliski prijatelji (iako im još uvijek ne znamo ime).

Traženje utjehe

Ponekad, osoba koju ne poznajemo može da odluči da sa nama podeli veoma intimne detalje o svom životu, bez obzira na mjesto i vrijeme. Ovo se uglavnom dešava u javnosti (prevoz, čekaonice) i često može da nas iznenadi, pa se zapitamo: Zašto neko koga sam tek upoznao želi da deli svoje probleme, nedoumice, strahove i tajne sa mnom?

Kada prolazimo kroz težak period u životu, često nam može pomoći razgovor sa drugima osobama. Međutim, ako neko nema bliske ljude kojima može da se povjeri, pričanje sa nepoznatima postaje vrsta utehe. Ovakvim ljudima je neophodno da takav emocionalni teret “izbace” iz sebe na bilo koji način, bez obzira da li je trenutak prikladan (i da li je njihovom sagovorniku neprijatno).

Takođe, nekima je lako da se povjere nepoznatima, jer znaju da ih nikada više neće vidjeti. Na kraju, za neke ovo predstavlja i dobru, brzu zamjenu za odlazak na razgovor sa profesionalcem.

Pokušaj učvršćivanja odnosa

Kada se tek upoznamo sa nekim i još uvijek analiziramo prirodu odnosa, možemo da počemo da tražimo znakove koji nam ukazuju na to da li postoji povjerenje, da li razgovori idu prirodnim tokom, da li nam prija njihovo prisustvo…

Iako je ovo temelj svake vrste odnosa, ova početna faza za mnoge predstavlja veliki izvor anksioznosti, jer ne mogu da “pročitaju” misli druge osobe i budu sigurni da li postoji bliskost. Zbog toga, da bi se preskočila ova vrsta neizvjesnosti, mnogi misle da dijeljenje intimnih detalja može da “ubrza” stvaranje iskrenog odnosa.

Nepoznavanje granica

Na kraju, ima i onih koji nisu razvili svest o ličnim granicama i ne smatraju da razgovaranje o intimnim temama sa drugima može da ima loše strane. Pored toga, zanemarivanje granica može biti i posljedica usamljenosti, jer takvi ljudi često nemaju bliske osobe sa kojima mogu da podele informacije o svom životu, tako da ova privremena uloga “prijatelja” može da pripadne bilo kome ko se nalazi u njihovoj blizini.

Kako da reagujemo u ovakvim situacijama

Ako osjetimo da sagovornik deli isuviše privatnih informacija sa nama i počinjemo da se osjećamo neprijatno, najbolje je da što pre promijenimo temu. To može da bude razgovor o vremenu, poslu, nedavnim događajima u svetu… Uglavnom, druga strana će da shvati da je ovo znak da nismo voljni da nastavimo da pričamo o intimnim stvarima.

Ipak, ako sagovornik nastavi, onda je potreban direktan pristup i da kažemo da se osećamo nelagodno, da želimo da pričamo o nečemu drugom. Ponekada je čak dobro da ga podsjetimo na prirodu našeg odnosa, na primjer: “Tek smo se upoznali, zašto deliš ovo sa mnom?” ili “Teško mi je da održavam profesionalan odnos ako mi govoriš detalje iz svog privatnog života.”

Iako ovakva reakcija djeluje “grubo”, nekada je neophodna i ne bi trebalo da dopuštamo drugima da diktiraju vrste interakcije koje ćemo imati s njima – ako ne želimo da produbljujemo odnos sa nekim, ne moramo. Važnije je da se osećamo prijatno i da komunikaciju sa drugima ne shvatamo kao neizbježan teret. Moramo da sebe podsjetimo da uvijek postoji vrijeme i mesto za određene teme i da nismo u obavezi da saslušamo svakoga ko želi da nam se poveri.

Izvor: Bl portal