Slava je tradicionalni srpski običaj i prvo nematerijalno dobro uvršteno na UNESCO listu kulturne baštine.

Kult slave je jedinstven među Srbima, ne samo na ovim prostorima nego i u svijetu. Rasprostranjena je, osim u Srbiji, u regionu i dijaspori, tamo gdje ima pravoslavnih Srba.

Slava se prenosi s generacije na generaciju vijekovima i svaka porodica ima svog zaštitnika, svoje krsno ime.

Pagansko nasleđe

A kako smo dobili slavu koju slavimo – zašto neka porodica slavi baš tog sveca?

Ova priča seže daleko unazad, u doba prije pojave hrišćanstva na ovim prostorima, kada je srpski narod bio paganski. Porodice su i tada odavale počast precima i proslavljale svoje zaštitnike, ali i paganske bogove. I s dolaskom hrišćanstva ti duboko ukorijenjeni običaji i vjerovanja su manje ili više opstajali, te se desilo svojevrsno sažimanje.

Predanje kaže da se Sveti Sava potrudio da donese kult slave među narod tako što je, kada bi čuo da je nekoj porodici zaštitnik bog Perun, dodjeljivao joj hrišćanskog svetitelja Iliju gromovnika, a kada bi čuo da je u pitanju porodica putnika, njoj je davan Sveti Nikola, a ako je porodica slavila nekog čuvara zdravlja, davali bi joj svece Kozmu i Damjana ili Svetog Pantelejmona.

Tako se slava dalje ukorijenjivala kao kult i nastavljala, uz posvećenost svecu, da predstavlja i odavanje časti precima.

Kasnije slava se vezivala i za porodično prezime, te se tako danas porijeklo unazad može pratiti i preko slave jer je ona jedan od čvršćih putokaza u porodičnom stablu. Jednostavno, slava je toliko utkana u srpski identitet da se u porodici uglavnom nikad ne mijenja. Prenosi se kroz vijekove sa oca na sina.

Kada se slava mijenja

Ipak, u nekim rijetkim slučajevima porodica slavu promijeni.

To se dešavalo ranije u vrijeme krvne osvete, posebno na prostorima Kosova i Metohije, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore. Tada bi porodica bježeći promijenila i prezime i slavu da bi se sačuvali budući naraštaji.

Dešavalo se i da se slava mijenja ako se porodica preseli na neko drugo imanje. Recimo, na imanju starijeg preminulog strica od dva brata jedan nastavlja da slavi porodičnu slavu, a drugi uzima slavu tog strica koji nema nasljednika. Tako se sačuvaju obje slave.

A šta ukoliko se u nekoj porodici prethodnih decenija nije slavila slava, recimo otac i djed nisu to radili, a nasljednik danas želi?

Tada se gleda šta su preci slavili i nasljednik preuzima tu slavu. Oni koji iz nekog razloga ne znaju svoje porijeklo u dogovoru sa nadležnim sveštenikom treba da izaberu sveca kojeg će slaviti.

Istorija i identitet

Slava je bila i ostala pokazatelj istorije i identiteta porodice i familije. I ona možda ima u sebi obrise paganskog, ali hrišćanski elementi su primarni – hljeb i vino kao simbol Hristovog tijela i krvi, žito u čast svetitelja i predaka, piše Nova.

Slava danas je prilika da se porodica i prijatelji sakupe uz hranu i piće, ali to je, prije svega, dan kada se svi zajedno pomolimo i za žive i za mrtve, kad se sjećamo svog porijekla, prenoseći tu nit dalje svojim potomcima.

Izvor: Srpska info