Ovo je samo jedno od zbivanja za koje se vjeruje da se desilo na ovom mjestu

Manastir Ostrog poznat je kao mjesto na kojem se, vjeruje se, dešavaju svakakva čuda. Mnogi ga smatraju svetim, a brojna iscjeljenja učinila su da se o njemu pročuje i van granica regiona.

Ovo je samo jedno od zbivanja za koje se vjeruje da se desilo na ovom mjestu, a priču prenosimo u cijelosti:

„Zovem se Branko Šoškić i dolazim iz Loznice podrinjske. Grešnik sam pred Bogom, ali mislim ako se Gospodu pomolim sasvim iskreno, srca ispunjenog pokajanjem, da će mi se grijesi oprostiti. Ovo što pišem prevazilazi sva tzv. ‘čuda’ ovog svijeta, jer se radi o čudotvornom iscjeljenju koje se desilo 23. septembra 1997. godine u manastiru Sv. Vasilija u Gornjem Ostrogu.

Dvadeset drugog jula 1997. godine rodio mi se sin. Davnašnja mi je želja bila da ako budem imao sina da se zove Nikola, po mojoj slavi i velikom Svecu Sv. Nikoli Mirlikijskom. Istog dana kad se rodio, smješten je u inkubator zbog manjih disajnih problema, a prekosutradan je izvađen iz inkubatora. U lozničkoj bolnici je bio i vakcinisan, kao i sva druga djeca.

Kad je napunio dva mjeseca života, primijetio sam mu na unutrašnjem dijelu skočnog zgloba lijeve noge popriličan otok. Vriskanjem je reagovao čak i na blag pritisak na to mjesto. Odveli smo dijete lj ekaru. Sutradan su ljekari, gotovo momentalno, postavili dijagnozu – ‘septični artritis’, zapaljenje skočnog zgloba izazvano sepsom krvi. Rečeno nam je da sepsa krvi lako može da dovede do smrti, ali da je ‘sreća’ što se sepsa odrazila na skočnom zglobu, periferiji organizma. Preporučili su nam hitnu hospitalizaciju u Institutu za majku i dijete u Beogradu. Nešto mi je laknulo u duši, jer smo čvrsto, odlučili da ga nosimo pravac u Ostrog (bez znanja ljekara, naravno, koji su morali čuti od mene da ga vodim za Švajcarsku, da bi mi uopšte dali dijete). Tako smo se spakovali i pošli na put.

Usput smo vozili svakog ko nas je stopirao. Na izlazu iz Podgorice prema Nikšiću povezli smo jednog momka od nekih 16-17 godina do Bogetića. Kroz razgovor je saznao da je Nikola bolestan i onda počeo takvu besjedu da, čak, i da nisam vjerovao, tad sam morao povjerovati u sigurno iscjeljenje. Govorio nam je o snazi vjere sa autoritetom patrijarha. A samo 16-17 godina je imao. Kada smo se rastajali u Bogetiću, rekao nam je: ‘Ne bojte se, samo vjerujte, i izliječiće se!’ Ja se nagnuh da mu se zahvalim, a njega – nigdje nema!

Dođosmo u konak kod Donjeg manastira i dobismo odmah ključ od sobe, pa onda tek dadoh ličnu kartu. Dođosmo u sobu – na zidu ikona Sv. Nikole: ‘Dobro je, slava nas prati, Majo!’ – rekao sam supruzi.

Sutradan, 23. septembra prvo što sam vidio iz sobe bio je prelijep bijeli krst na brdu iznad. ‘Dobro je, dobro je!’, znao sam nekako. Odmah smo bez čekanja otišli za Gornji manastir. Putem smo sa strahom slušali riječi oca Joila preko razglasa. Govorio je o pušenju, o bogatašima, o svemu, a ja sam se uplašio kao na Božijem sudu, eto baš tako.

A Nikolu nosih u njegovom plavom ćebencetu. On jedva preko 5 kg, a meni težak, pretežak. Došli smo i pred manastir konačno (išli smo pješice do gore, jer se ne valja ići kolima pred Sveca). Tada je o. Joil rekao: ‘Daću ovo svakom ko je kršten, ko ne puši i ko ništa od jutros nije ni jeo ni pio!’ Čekali smo, a o. Joil je dijelio nekima (a nekima nije), kockaste komadiće hljeba sa nečim nalik medu.

Došao je do jedne žene, njoj dao, njenom sinu nije i stao pred nas, a ona žena pita:

‘A njemu?’ – misleći na sina.

‘On puši!’ – reče o. Joil.

‘Ne puši.’

‘Puši!’

‘Pa nije od jutros nijednu zapalio’ – reče uplašena žena.

‘Ni ja od jutros ništa nijesam ukrao, a juče sam dvaput’ – reče joj o. Joil.

To me je oduševilo. Shvatio sam da ga je Bog obdario prozorljivošću.

‘A vi?’ – upita nas o. Joil.

‘Mi pušimo, a mali nije kršten’.

‘A što nije?’

‘Nismo stigli, planirali smo…’

‘Nemojte da pušite pored malog, da dijete ne zaradi astmu!’

‘Nećemo, nećemo’.

‘A šta mu je?’

‘Zarazna mu krv, oče’ – nekako sam se spetljao bio oko formulisanja uzroka bolesti.

Gledao sam Nikolu. Tako lijepo guguče i smije mi se, a već sljedećeg trenutka može da padne u komu, naglo, nenajavljeno, jer je otok na nozi bio ogroman. Dođosmo u crkvicu gdje su Mošti Svetog Vasilija. Marija je držala dijete, a ja sam se pitao kako da se prekrstim, jer vidjeh da se neko samo prekrsti, neko to uradi brzo, neko kao da kupi neki prah, pokloni se i prekrsti, pa sam tako obuzet razmišljanjem kako da ‘izvedem’ taj čin, došao na red. A onda, klecnule mi noge kao da me je neko udario iza koljena i ja padoh na koljena i stadoh plakati tako gorko kako čini mi se nikada nisam u životu. Dva puna sata sam plakao u Manastiru, gdje god da sam glavu naslonio: meni, muškarcu, plače se neizdrživo jako. I onda se sjetih riječi oca Joila dok smo se putem penjali gore: ‘Vi ne znate da je svaki kamen ovdje – Božanski kamen!’

Opet smo sišli, a ja sam se već umorio od čekanja. Tad je o. Joil prošao pored nas i rekao: ‘Ko je za poklonjenje neka dođe za mnom’. Tako smo i pošli. Vidjeli nas ljudi što su već čekali za ispovijest ili molitvu, i svi nas propustiše iako to nismo ni tražili. Na ulazu nam je neki sveštenik iz Novog Sada rekao ‘da će se moliti za malog Nikolu, a moliće se za njega i kad se vrati u Novi Sad’. Rekao nam je da i on ima jednog unuka Nikolu.

Kad smo ušli, o. Joil nas strogo upita: ‘Što ste došli?’ – ja mu rekoh da znam da će Nikolu Bog izliječiti, jer nema ko drugi. A on mi reče: ‘Ne boj se, tata, sin će ti biti danas izliječen’ – pa uze epitrahilj i stavi djetetu preko glave i reče: ‘U slavu Boga…’ i još nešto, ali ne mogu da se sjetim šta. I još mi reče: ‘Danas da ga krstiš u Donjem manastiru i vjeruj.’

‘Vjerujem’ – rekao sam.

‘Samo vjeruj!’ – tako nas je o. Joil i ispratio.

Ja ugledah među ikonama nekog meni dotad nepoznatog Sveca i odjednom opet počeh plakati ovog puta od neke velike sreće i olakšanja. Stao sam pored te ikone i brisao oči da vidim o kome se radi, kad ono piše na grčkom: ‘Sveti otac Nikola’.

‘Vidi ti ovo, oba čudotvorci, oba liče, kao prava braća!’ – pomislih, misleći na Sv. Vasilija i Sv. Nikolu.

Sišli smo u Donji manastir, krstili Nikolu, kum je bio Danilo Damnjanović iz Mojkovca, inače student Cetinjske bogoslovije koji je u Donjem manastiru pomagao svešteniku oko krštavanja. I u onoj brzini kum Danilo i taj dragi sveštenik nas naprosto natjeraše da odmah odemo, i tek iza Podgorice se sjetih da nisam ni platio za Krštenje! Žena mi reče da nema veze. Došli smo u Berane kod mog strica da se malo odmorimo, a i bio je red da se vidimo, jer nam je bilo usput. Marija ode u sobu da presvuče Nikolu i najednom ciknu: ‘Bane! Dođi brzo, brzo!’

Ja sam osjetio neku ogromnu radost u njenom glasu i potrčah u sobu, sluteći čudo. Da! Otoka nigdje nije bilo! Ja bojažljivo pipkam nogicu, a Nikola crče od smijeha. Nigde bola ni vriske, vidim nigdje kašljanja i kijanja od tzv. ‘bolničkog virusa’ koji mu se nakalemio u Beogradu na Institutu za majku i dijete. Kako sam se tada suzdržao od provale osjećanja, nije mi jasno. Dok ovo pišem, suzdržavam se opet.

Oče sveti, Tvorče, hvala ti na Tvojoj Ljubavi prema nama, grešnima i malima!

Hvala Ti, Oče, što voliš mog sina, što si nam pomogao!

Stojim pred Tobom, Sveti Oče, Gospode, za svaku ovu napisanu riječ da je istinita i dajem ovo u manastir da se pročita i da dragi monasi koji se mole za nas grešne Tebi, Oče, znaju da je sve to od Tebe, Oče, kroz Sv. Vasilija i Sv. Nikolu. Hvala Ti, Oče, Koji si na Nebesima!

15. oktobra 2000. godine u Gornjem Ostrogu.“