Uoči Vidovdana u Banjaluci, a 24. septembra u Muzeju Semberije, otvorena je koautorska izložba “So zemlji” na kojoj su predstavljene ikone Andree Simić iz Bijeljine i slike iz hilandarskog ciklusa “I bi Hilandar” Stefana Petrovića iz Banjaluke.

Andrea Simić kaže da već izvjesno vrijeme oslikava ikone srpskih svetitelja.

“Ikone su najčešće grupisane, pa tako ljudi prepoznaju kosovski ciklus ili ciklus jasenovačkih novomučenika. Nastojala sam da na ikonama pokažem upravo to, koliko smo kao narod iznjedrili svetitelja do sada. Školu ikonopisa “Odigitrija” završila sam u 2011. godini. U međuvremenu sam studirala i završila stomatologiju. Što se tiče ikonopisa, sve ovo radim iz čiste ljubavi. Ne volim da radim po narudžbi, niti pristajem na neke precizne rokove. Kada osjetim potrebu da nešto naslikam, onda to i radim. Do sada sam naslikala više od stotinu ikona”, kaže Andrea Simić.

Volim da kažem da je Hilandar ušao u moj život

Stefan Petrović, inače diplomirani pravnik, kaže da se ne može predstaviti kao samouki slikar, jer i o tome u svijetu postoje različita polemična mišljenja.

“Neki smatraju da su samouki slikari oni koji su samostalno preduzeli neke korake da nešto nauče, mimo formalnog likovnog obrazovanja. Ukoliko je to samouki umjetnik, onda jesam samouk. Određena znanja o slikarstvu sticao sam u ateljeu kod slikara Miše Pećarića. To je neko slikarstvo koje je konceptualno puno drugačije od ovoga što vi ovdje možete vidjeti. U tom ateljeu sam učio puno toga, počevši od crteža, od rada uljem na platnu, što je kompleksno i zahtjevno. Na takav način čovjek uči i ono što ne želi. Sistemom eliminacije se dolazi do onoga što se želi. Taj razvojni put nije bio baš kratak. Trebalo je da prođe neko vrijeme, da bih osjetio da sam se za nešto opredijelio. To se ne može na silu desiti. Bilo je sugestija, pa su me ljudi pitali, zašto ne slikam Banjaluku, Gospodsku ulicu, Kastel. Kategorički sam se opredijelio za nešto drugo i drugačije. Neko bi pomislio da sam bio na Hilandaru, pa da me nešto dotaklo, a, zapravo, nikada nisam bio na Hilandaru. Volim da kažem da je Hilandar ušao u moj život, na jedan čudan, specifičan i kompleksan način. Od tog trenutka počinje sve ovo. U okviru ciklusa “I bi Hilandar” naslikao sam do sada četrdeset slika u različitim tehnikama, akril na platnu, kombinovanim tehnikama, crtežima i akvarelima. Drago mi je kada ljudi pogledaju moje slike i kada kažu da je sve toliko prepoznatljivo i poznato, iako do sada nisam bio na Hilandaru. Pohvale često predstavljaju mač sa dvije oštrice, ali, lijepo je čuti i takav komentar”.

Umjetnost je svjedočanstvo jednog vremena

Stefanova definicija umjetnosti je jednostavna i sasvim prihvatljiva.

“Mislio sam da je zadatak umjetnosti da ono što naslikamo bude lijepo. I ono što je lijepo i što je tehničkii dobro i ispravno urađeno, to sam smatrao za umjetnost. U kasnijoj fazi sam došao do spoznaje da je zadatak umjetnosti da nosi duh onog vremena u kojem nastaje, da bude svjedočanstvo jednog vremena, možda za neka buduća pokoljenja. I danas mislim da to nije potpuno bespredmetno i da je izuzetno važno. Bliske su mi i riječi blaženopočivšeg vladike Danila Krstića, da je zadatak umjetnosti da bude svjedok vječnosti. Samo u vječnosti sve dobija puni smisao. Ukoliko Isus ne vaskrsne iz mrtvih, sve postaje uzaludno i besmisleno”.

Krajem oktobra koautorska izložba “So zemlji” dvoje mladih umjetnika, Andree Simić i Stefana Petrovića, biće priređena u Tesliću, u okviru “Dana kralja Dragutina”.

Bijeljina.com