Srpska pravoslavna crkva danas obilježava Svete mučenike Leontija, Ipatija i Teodula

 

Sveti mučenik Leontije bio je vojvoda rimski u finikijskom gradu Tripolisu, u vrijeme cara Vespazijana. Rodom iz Jelade, “velikotjelesan uzrastom, snažan, krepak i hrabar u bitkama”. Carski namjesnik Adrijan posla jedan odred vojske, da uhvate Leontija, jer ovaj Adrijan biješe jarosni protivnik i gonitelj hrišćana. Starješina toga odreda, Ipatije, razboli se usput od ljute treskavice, zbog čega odred moraše da uspori svoj hod.

Jedne noći javi se angel Božji Ipatiju i reče mu: “Ako hoćeš zdrav da budeš, uzvikni triput poput nebesa sa svima tvojim vojnicima: Bože Leontijev, pomozi mi!” Svoje viđenje saopšti Ipatije drugovima svojim, i svi jednoglasno uzviknuše kako angel posavjetova, i Ipatije najedanput ozdravi. Ovo čudo zadivi sve, a naročito nekoga Teodula. Tada Ipatije i Teodul pođu naprijed, prije ostalih vojnika, da nađu vojvodu Leontija. Leontije ih primi lijepo i ugosti. A kada im izloži svoju vjeru u Hrista, njihova se srca razgorješe ljubavlju ka Hristu, i u tome času oblak svijetao spusti se na Ipatija i Teodula, i iz oblaka pade rosa na njih.

To sam Duh Božji krštavaše ove obraćene duše, a sveti Leontije u tom času izgovori riječi: “U ime Presvete Trojice, Oca i Sina i Svetoga Duha”. Opaki Adrijan saznavši da su i Ipatije i Teodul postali hrišćani, naredi da ih bez poštede biju, a potom da im glave sjekirom odsijeku. Tako skončaše ova dva duhovna čeda Leontijeva. Tada Adrijan naloži ljuta istjazanja na Leontija, no Leontije osta nepokolebljiv u vjeri svojoj svetoj. Celo mu tijelo ranama pokriše, no on se prilježno Bogu moljaše, da ga ne ostavi.

Usred najljućih muka javi mu se angel Gospodnji i ohrabri ga i utješi. Najzad povališe mučenika po zemlji, i biše ga dotle dokle ne predade duh svoj Bogu. Stradanje sveti Leontija gledao je svojim očima neki kir Notarije, koji je to sve i zapisao na olovnim pločama, i ploče položio u grob mučenika. Česno postrada sveti Leontije 73. godine.

Ovu molitvu danas izgovaramo:

Mučenici Tvoji Gospode, u stradanju svome su primili nepropadljivi vijenac, od Tebe Boga našega, jer imajući pomoć Tvoju mučitelje pobijediše, a razoriše i nemoćnu drskost demona: NJihovim molitvama spasi duše naše.

BESJEDA o zaduženju Boga

Gospodu pozajima ko poklanja siromahu, i platiće mu za dobro njegovo (Priče Sol 19, 17) I siromah koji prosi i bogataš koji daje — obojica zadužuju Gospoda, no samo pod uslovom da siromah prosi u ime Gospodnje i sa smirenjem, i da bogataš daje u ime Gospodnje i sa milosrđem. Svako ko prima, treba da zna, da Božje prima; i svako ko daje, treba da zna, da Božje daje. Takvo davanje ima cijenu, i takvo primanje ima cijenu. Svi mi nagi ulazimo u ovaj svijet, i nagi izlazimo iz njega.

Svi smo mi prosjaci pred Gospodom, jer ničega nemamo, što nismo od Gospoda primili. Zato poklanjaj bratu siromahu, kao što je i tebi Bog poklonio. Tuđe uzimaš i svome daješ, kad milostinju činiš. Siromah čovjek bliži ti je od svega tvoga imanja, kao što je i Bogu, stvoritelju ljudi, svaki čovjek dragoceniji nesravnjeno od svega imanja svoga. Ako ti je dato bogatstvo, dato ti je na kušanje.

Da se iskuša srce tvoje! Da vidi Bog i sve vojske nebeske, da li si ti razumio, od koga je tvoje bogatstvo i na što ti je ono dato. Blago tebi, ako znaš, da je imanje tvoje od Boga i Božje! Blago tebi, ako siromahe računaš u zadrugare svoje, u čeljad svoju, i njima dijeliš od onoga što je tebi Bog povjerio!

O kako je neizmjerno čovekoljublje Božje! Gle, sve što imaš, pripada Bogu, pa ipak Bog smatra sebe dužnikom tvojim, ako ti od NJegovog uzimaš i siromasima daješ, i platiće ti za dobro tvoje. Kakva milost s ovom da se ravnja!

O Gospode čovjekoljubivi, otvori um naš da razumijemo tajnu Tvoje milosti, i omekšaj srce naše kao vosak, da kao vosak gori i svetli odbljeskom neiskazive milosti Tvoje! Tebi slava i hvala vavijek. Amin.

 

izvor:Agencije/FOTO:SPC