Bijeljinci Milena i Nenad Bobić pet godina su proveli u Aziji, po dvije u Bangladešu i Filipinima te jednu u Šri Lanci.

Tamo ih je odveo Nenadov posao. Za čitaoce portala UNA.WORLD sabrali su utiske i napravili svojevrsni mali vodič za sve ljubitelje putovanja koji su spremni da probaju nešto drugačije.

Bangladeš: Od sjaja do očaja
Bangladeš nije nikom prva ljubav daleke destinacije. Tamo mahom idu samo ludi, hrabri ili neupućeni. Ili sve to zajedno. No, to ne znači da nema svoje ljepote, vrijedne pomena. Ukoliko se još desi da vam je to prva vanevropska destinacija, čudima nikad kraja. Višemilionska muslimanska država, sa „žabljom“ klimom i gužvom koja se ni ne može opisati.

Najzastupljenije prevozno sredstvo je rikša – šareni bicikl sa još šarenijom prikolicom. Vozač mršuljav, u košulji i raznobojnom lungiju (uslovno rečeno, tradicionalnoj muškoj dugoj suknji).

Materijali koje ovdje možete vidjeti u samo jednom danu, a često i na jednoj osobi, kombinacija su svih mogućih i nemogućih šara i duginih boja. A najbolji dan za besposlenu bjelkinju je – petak! Preciznije, petkom ispred džamije. Žene ne ulaze u njih, pa sjede ispred i čekaju nekog svog. Mnoštvo šarenih žena – ljubav na prvi pogled i za sva vremena.

Glavni grad, Daka, sa okolinom ima oko 21 milion stanovnika a gustina naseljenosti u samom gradu dostiže 50.000 st/km2 (to su procjene, jer je stvarno stanje nemoguće tačno utvrditi). Gradska naselja – od sjaja do očaja; od onih gdje cijele porodice spavaju na ulici zbog klime, do Gulšana i Bonanija, gdje se nalaze njemački, španski, engleski klubovi, uz alkohol koji se služi bez problema, inače strogo zabranjen za ostatak države.

Najnestvarnije je promjena iz glavnog grada, u bilo kom pravcu, najbolje ka jugu, prema velikim rijekama. Brodsko pristanište u gradu liči na neviđeno veliku košnicu na rijeci. Brodovi i mase ljudi konstantno dolaze i odlaze, u noć.

Krstarenje Padmom (benglaski naziv za Gang) je iskustvo koje se jednom u životu doživljava. Doduše, nama krstarenje, njima svakodnevnica. Brod je krenuo ka jugu oko ponoći. U svitanje smo bili na kraju svijeta. Da je Zemlja ravna ploča – tu bi joj bio kraj. Gužve, saobraćaj i zagađenje smijenjeni su beskrajnom rijekom, mirom i selima punim djece. Možda nije Nedođija, ali je nešto najbliže njoj.

Ništa manji utisak na nas nisu ostavile ni posjete selima, gdje se vidi duša ovog naroda na najlakši i najljepši način – kroz njihovu neimaštinu i svakodnevnicu. Tu smo shvatili da su sve bake na svijetu iste – možda nemaju mnogo da ponude gostima, ali daće sve što imaju, i to od srca. Direktno iz svog dvorišta nabraće vam pregršt tropskog voća, čije arome se ne mogu ni dočarati, ni opisati.

Prapostojbina manga je upravo u ovom regionu, koji odiše takvom slatkoćom, mirisom i ukusom, da ne ostavlja ravnodušnim ni one koji ne vole voće. A ananas, svih veličina. I ono najbolje – prodaju ga na ulici, očišćenog – čak vas i tih jada poštede. Oni ga naravno začinjavaju solju i čilijem, ali… to već nije ananas. A ako mislite da ste ljubitelj ljute hrane, nemojte to reći pred njima. Jer i kada ih zamolite da ne bude ljuto, i oni ga ne začine naknadno po svom, to i dalje tjera suze i sinuse da kažu svoje. A oni… ljuto zaljute, pa još grickaju čili kao čips. Vjerujemo da su im zbog takve ishrane zubi kao biseri, ali i životni vijek kratak.

Jelo koje možete naći na svakom ćošku, u vrijeme ručka, za marku-dvije, a kupilo nas je za cijeli život je birjani. Godinama pod utiskom istog, tražimo ga širom svijeta, ali takvog nema. Birjani u suštini jeste riža i meso, tzv. pilav, ali, takvi mirisi i arome, meso kao duša… Ljudi su prosti i prijatni, druželjubivi i širokogrudi. Ne dolazi mnogo stranaca u Bangladeš. Većina stanovništva u cijelom svom životnom vijeku ne vidi bjelca, ili možda jednog-dva. Ne zamjerite im želju da vas prate, da vam kažu nešto, da se slikaBangladeš/Milena Bobić

Filipini: Ljepota ostrva i plaža
Manila je betonska džungla koja nikad ne spava, ogromnih dnevnih migracija, saobraćaja koji se satima ne pomjera, šaltera brze hrane i ogromnih razlika u životnom standardu, vidljivih čak i kroz prozor automobila. Pod velikim su uticajem SAD-a i ovdje možete naći sve što vam treba i sve što niste ni znali da vam treba u životu. Ima glavni grad Filipina i svoje draži, koga zanima i ko ih traži. Ima nebrojeno mnogo tržnih centara, kvalitetne muzeje, tematske i zabavne parkove, čak i svoju „Ulicu crvenih fenjera“, tzv. Burgos. Na Filipinima „Božićna sezona“ počinje 1. septembra – božićne pjesme se puštaju puna četiri mjeseca (svuda!), dekoracije se izlažu i prodaju od tog datuma (u neviđenim količinama), a na tržnim centrima započinje odbrojavanje 100 dana do Božića.

Nas su ipak kupila putovanja van Manile i tu se kriju naše preporuke. Ljepotu ostrva i plaža koje smo posjetili mogli smo samo zamišljati. Svu ljubav i oduševljenje dijele ostrva koja pripradaju arhipelagu Palavana i Borakaj. Oba su više puta proglašena za najljepša ostrva na svijetu, s tim da blagu prednost dajemo Palavanu, zbog mogućnosti aktivnog odmora. Nestvarno tirkizno-zelene boje i atmosfera!

Žive od turizma i nastoje da to i sačuvaju (zabranjeno je npr, iznositi pijesak, školjke i korale sa ostrva). Postoje organizovane ture čamac-brodićima, koji vas vode na bukvalno pusta ostrvca, skrivene lagune i najljepše netaknute plaže.

Kada smo prvi put bosi kročili na jednu od njih, osjećaj je bio kao da smo probali najbolji kolač na svijetu. Čisti raritet i zadovoljstvo. Savršenstvo.

S druge strane, Borakaj je mjesto na kom želite da se zakunete na vječnu ljubav. I to dosta ljudi i radi – ovdje se organizuju najromantičnija vjenčanja na plaži. Fantazija. Činjenica koja malo kvari romantiku jeste da su Filipini, jedina zemlja pored Vatikana, koja ne priznaje razvod. Zlu ne trebalo.

Za razliku od Palavana, ovdje nisu tako sjajno čuvali prirodu, pa je ostrvo bilo potpuno zatvoreno više od šest mjeseci, da se oporavi, očisti i oživi. Oduševila nas je činjenica da ovdje postoji više od 24 aktivna vulkana, koji se uglavnom mogu posjetiti. Mi smo imali priliku da posjetimo dva i ispunili su sva očekivanja. I Taal i Majon vulkan su u skorijoj prošlosti bili aktivni. Sam prizor, vegetacija, populacija i istorija aktivnosti ostavljaju bez daha.

Hrana nije ostavila najsrećniji utisak na balkanska nepca. Pored očekivane riže, bazira se na sušenoj (pa prokuvanoj) ribi, soja sosu i naravno sirćetu. Nacionalno jelo je balut – dopola skuvan embrion pileta ili pačeta, još uvijek u ljusci, koji se jede sa sirćetom. Kažu da je afrodizijak, moguće i da jeste, jer Filipinaca ima 111 miliona, ali ja sa mužem nisam pričala tri dana poslije njegove degustacije istog.

Šri Lanka: Raj za surfere koji vas neće razočarati
Ovo je nešto što svakako preporučujemo i to na period od bar tri sedmice, da se sve stigne lijepo i natenane. Kolombo, kao i većina glavnih gradova Južne i Jugoistočne Azije, proporcionalno ljepši utisak ostavlja što se kraće boravi tamo. Ali je sasvim pristojna stanica za početak i kraj putovanja po ostrvu, vrijedna odvajanja tri-četiri dana. U njemu ima za svakog ponešto: fantastični budistički i hindu hramovi, kolonijalni spomenici, moderni tržni centri, okean i pješčana plaža, pristup raznim svjetskim kuhinjama…

Sa okolinom, jedini je višemilionski grad u zemlji i to se vidi i u izgledu i kulturi stanovništva (što ne primjetite, kada tek dođete). Iz kog god razloga ste se odlučili da posjetite Šri Lanku ona vas neće razočarati.

Kažu da je raj za surfere. Mi smo je isprobali sa tačke početnika i tvrdimo – odlična je. I velikih i malih talasa, i otvorenog mora i uvala, a čini nam se, svo lokalno stanovništvo zna da surfuje. Većina i na glavi.

Avanturizam – ima. Kulturno-istorijskih spomenika ima čitav pregršt zvaničnih i ko zna koliko još skrivenih. I sve je vrijedno posjete. Sigirija je stijena visoka oko 180 metara sa tvrđavom/prestonicom izgrađenom na samom vrhu još u petom vijeku. Anuradhapura je jedan od najstarije naseljenih gradova u kontinuitetu, u cijelom svijetu. Po istorijskim podacima naseljena je još od petog vijeka p.n.e, a po arheološkim čak od 10. vijeka p.n.e. Za svoje godine, njeni zidovi i građevine su dobro očuvane, pa je i jedno od mjesta hodočašća na ostrvu. Pored pomenute dvije istorijske prestonice, svakako treba da pomenemo i Polonaruvu, prestonicu iz 12. vijeka. Još jedan istorijski kompleks pod zaštitom UNESKO-a koji se nalazi u odličnom stanju. Dambula je kompleks od pet pećina na stijeni visokoj 160 metara u kojima se nalaze 153 statue Bude, sa pogledom na obližnju Sigiriju. Iako je stanovništvo većinski budističko, ovoj zemlji ne manjka hramova i drugih religija. Budističke bijele ili zemljane stupe, šareni hindu hramovi ili umjereno obojene džamije se smjenjuju i nalaze svoje lokalne vjernike, a stranci ne znaju koje zdanje je oku ljepše.

Ukoliko vam se kockice slože, ostanite bar jednu noć da gledate Peraheru, festival koji se održava svake godine u Kendiju, posljednjoj prestonici prije kolonizacije, u julu ili avgustu, u zavisnosti od punog mjeseca, u trajanju od 10 dana. Legenda kaže da se upravo u ovom gradu čuva Budin zub i ovom prilikom se uz vatru, bubnjeve, plesače i slonove, on iznosi iz hrama. Fantastičan trosatni performans!

Pomislio bi čovjek da ovdje onda baš i nema mjesta za prirodu i divljinu – greška! Šri Lanka trenutno ima 26 nacionalnih parkova i oko 7.500 divljih slonova. Nije rijetkost vidjeti saobraćajni znak koji upozorava na slonove na putu, i u tom slučaju su ljudska naselja ograđena i zaštićena, a oni slobodni.

Viđali smo i mungose, divlje svinje, vjeverice, nile monitor guštere, majmune (najčešće makaki, ali bilo je i langura), razne vrste ptica – kao dio svakodnevice. Željeznički saobraćaj je najzastupljenija vrsta saobraćaja. Opisali bismo ga kao spoj ugodnog i korisnog, a nadasve izuzetno povoljnog prevoznog sredstva. Postoji čak i sedmočasovna vožnja vozom od Kendija do Ele (ili obrnuto) koja se smatra jednom od najljepših na svijetu. I da, vrijedi se truckati sedam sati.

Ostalo je još da pohvalimo lokalnu kuhinju. Zbog mnoštva religija i međusobnog poštovanja, ona se mahom bazira na riži, povrću i ribi i piletini, što se mesa tiče. A i potonje dvoje, ne možete kupiti kada je Poja (praznik punog mjeseca, svakog mjeseca). Kao ni alkohol. Na meniju za ručak je obavezan  „rice and curry“. Za naš ukus, taman začinjen, dovoljno kaloričan i uvijek spreman. Dovoljno za preporuku. Sasvim prirodno, tradicionalni napitak je crni čaj. Iako donesen tek za vrijeme engleske kolonizacije, duboko je ušao i ostao i u lokalnoj kulturi, a beskrajna smaragdna brda samo doprinose ljepoti ostrva. A kad već pomenusmo smaragde, zbog svoje geološke starosti, ostrvo je bogato dragim i poludragim kamenjem, po relativno povoljnim cijenama.

Izvor:Seesrpska,Ognjen Tešić/Foto: Seesrpska