Konferencije za medije Marije Zaharove su uvijek pravi spektakl, a njena životna priča kao stvorena za filmski scenario.

Njeni nastupi razbijaju sterilnost zvaničnog političkog obraćanja i, kako reče jedan analitičar političkih prilika u Rusiji, pretvaraju se u pravo pozorište. Zbog toga je Maša, kako je od milja zovu, uvijek u centru pažnje, bilo da se svađa sa novinarima ili na društvenim mrežama postavlja snimak kako liže jagode dok u Ukrajini bjesni rat.

Zaharovu i njen modus operandi najbolje opisuje jedan događaj sa pres konferencije od prije par godina koji je imao milionske preglede na jutjubu. Novinar Erika Mikonen sa finske televizije, usudio se da pita Zaharovu o anti-LGBT kampanji koju je u Čečeniji pokrenuo Ramzan Kadirov, a otkrivena je kada su žrtve represije počele da govore za medije. Zaharova je odgovorila svojom uobičajenom “mirnom razdraženošću”. Ona se nije obratila Mikonenu, već čečenskom lideru, koji je optužen za kršenje ljudskih prava, uključujući ubistva i mučenja:

“Gospodine Kadirov, današnjem brifingu prisustvuje predstavnik finske televizije… Da li biste mogli da joj organizujete putovanje u Čečensku Republiku tokom kojeg će moći da pronađe odgovore na pitanja koja je toliko zanimaju?” Zatim je sišla sa podijuma i prišla Mikonenu, pitajući ga: “Ne plašiš se, zar ne? Ponavljam: mi se ovdje ne šalimo. Aktivno radimo na tome da vas pošaljemo direktno u Čečeniju“. A onda mu je, gotovo neprimjetno, namignula.

Ovaj događaj protumačen je kao ozbiljna prijetnja, a sam Mikonen je kasnije opisao kako se osjećao u tim trenucima:

“Bilo je veoma nezgodno i neprijatno. Djelovalo je kao da te profesor proziva u školi. Pokušala je da me natjera da se osjećam kao idiot“, ispričao je Mikonen.

Međutim, svi se slažu da je Marija Zaharova potpuno preokrenula način na koji se vode konferencije za štampu i uopšte komunikacija s medijima.

U sovjetsko vrijeme konferencije za štampu koje je održavalo Ministarstvo spoljnih poslova bile su rutinske i dosadne. Vodili su ih ozbiljni muškarci u odijelima, koji su čitali monotona, zvanična saopštenja, a zatim odgovarali na pitanja istim službenim jezikom. Oni koji su vodili Odjeljenje za informisanje i štampu ministarstva vidjeli su to kao kratku stanicu u svojim diplomatskim karijerama dok su radili na tome da postanu konzuli ili zamjenici ministara.

Zaharova je jedan od rijetkih portparola u Rusiji poznatih po imenu. Njeni brifinzi su je takođe učinili internet zvijezdom, sakupivši milione pregleda na Jutjubu: “Ona zaista voli svoj posao. Očigledno je oduševljena onim što radi. Pretvorila je PR menadžment za Ministarstvo spoljnih poslova u ozbiljno pozorište“, rekao je Aleksej Maslov, profesor na prestižnoj moskovskoj Visokoj školi ekonomije, koji je bio akademski savjetnik Zaharove početkom dvehiljaditih.

Djeluje da Zaharova stiže svuda – na brifinge, ali i u TV emisije i na društvene mreže. Na Instagramu uglavnom postavlja svoje slike sa cvijećem ili kako pije kafu u zanimljivom okruženju, a Fejsbuk je mjesto gdje izražava mišljenje o svemu, od poezije do “bolesti Zapada” za svojih skoro 395.000 pratilaca. Ona se ne pridržava uvijek diplomatskog protokola u javnim obraćanjima. Jednom je ukrajinskom voditelju u tok-šou programu rekla:

“Dozvolite mi da govorim ili ćete zaista čuti kako ruske rakete zvuče!”. Bilo je to prije nego što je počela invazija na ovu zemlju.

Karijerista na oca, glumica na majku

Zaharova dolazi iz loze diplomata. Njen otac, Vladimir Zaharov, preselio je porodicu u Peking krajem 1981. godine da bi tamo radio u sovjetskoj ambasadi. On je veći dio svoje karijere posvetio Kini, najprije radeći u ambasadi, a zatim dospjevši do mjesta zamjenika generalnog sekretara Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS). U jednom intervjuu, Zaharova je taj događaj, koji je došao na njen 6. rođendan, opisala kao “šok”:

“Bio je to prelazak iz snježno bijele i praznične, prednovogodišnje Moskve u grad koji je bio siv, prašnjav i užasno hladan – tamo nema snijega, samo vjetar. Svi su nosili kapute od ovčije kože i kačkete sa crvenim zvijezdama“.

Zaharova profesionalno korača stopama svog oca, dok je temperament povukla na majku. Irina Zaharova je istoričarka umjetnosti koja radi u čuvenom moskovskom Puškinovom muzeju, a oni koji je dobro poznaju kažu da ima “apsolutno teatralnu, naglašenu egzaltaciju”.

To je opisao i jedan prijatelj porodice Zaharov, koji dobro poznaje i Marijinu majku:

“Ona je ona vrsta kustosa koji može da uzme bilo koji komadić nečega i proglasi ga izuzetnim. Pomnožite Mašu sa tri i dobićete njenu majku“, ispričao je svojevremeno za medije.

Zaharova je jednom prilikom otkrila da su njeni roditelji očekivali dječaka i da ih je to što su dobili djevojčicu prilično razočaralo:

“Moji roditelji su očekivali dječaka. Doktori su se zaklinjali da će ga dobiti. Kada su umjesto toga završili sa djevojčicom, mislim da me otac nije shvatio ozbiljno. Volio me je, odgajao, ali su njegova očekivanja od mene bila niska. Mislim da je to ostavilo traga na meni.”

Zbog toga, smatra Zaharova, nije bila iznenađena kada je otkrila da su žene često gledane s prezrenjem u ruskom profesionalnom svijetu.

Zaharovi su bili u Pekingu 1991. kada su saznali za raspad Sovjetskog Saveza. Život u sovjetskoj ambasadi u Pekingu postao je težak. Nisu dobijali redovnu platu i čekali su da budu evakuisani.

“Živjeli smo iz mjeseca u mjesec, čekajući šta će se desiti. Rekli su da će poslati avion, potrpati sve nas u njega i vratiti nas kući. Ali gdje? Došli smo u Peking sa sovjetskim pasošima, sada smo se vraćali u potpuno novu i zbunjenu zemlju“, prisjetila se Zaharova.

Po povratku iz Pekinga, Zaharova se upisala na prestižni Moskovski državni institut za međunarodne odnose 1993. godine, pošto je Rusija bila uvučena u haos zbog kolapsa sovjetskog sistema. Fokusirala se na Kinu i diplomirala sa odličnim uspjehom 1998. i, uz pisma preporuke vodećih kineskih stručnjaka, prijavila se za prvi posao u Ministarstvu spoljnih poslova, u njegovom odjeljenju za Aziju. Nije primljena.

“To je bio pravi šok. Radila sam na tome pet godina, učila sam kineski u školi, objavila članak o problemima dalekog istoka. Kada su rekli `ne`, to je bila potpuna katastrofa“, ispričala je Zaharova.

Težak početak karijere

Zaharova je pretraživala sajmove poslova i na kraju je regrutovana da se pridruži saveznoj poreskoj službi. Tada su proradile i njene porodične veze. Tadašnji ruski ambasador u Kini, Igor Rogačov, blisko je sarađivao sa Marijinim ocem.

“Bio je u Pekingu, ali je nekako saznao da nisam primljena i mislim da su moji roditelji sugerisali da bih možda mogla da uđem u pres-službu“, ispričala je Zaharova.

U to vrijeme pres-službu je vodio Vladimir Rahmanin, koji je dobro poznavao Zaharove, budući da je takođe radio u kineskoj ambasadi. Pridružila se Ministarstvu spoljnih poslova, kao službenik za štampu u odjeljenju za Kinu, par nedjelja nakon što je prvi put odbijena. Govoreći jednom prilikom za medije o svom zaposlenju u državnoj službi, Zaharova je priznala da veze igraju bitnu ulogu u građenju karijere u Rusiji, a onda je pokušala da to na neki način demantuje, shvativši da bi mogla da bude pogrešno protumačena.

“Zbog kojih veza sam angažovana? O čemu govorite?Ljudi su dobijali posao u bankama preko veze ili u međunarodnim korporacijama. U Ministarstvu spoljnih poslova, sa platom od 30 dolara na sat, mnogi nisu ni htjeli da rade – davali su oglase u novinama i niko se nije javljao. Najveći san za diplomce MGIMO-a u to vrijeme bilo je zapošljavanje u međunarodnim kompanijama kao što su Prokter & Gembl ili Filip Moris. U Ministarstvo spoljnih poslova išli su samo ljudi sa ideološkim ubjeđenjima – ili oni koji nemaju gdje da odu“, objasnila je, istakavši da je posao dobila jer se “sudbina još jednom umiješala”.

Njen prvi posao u Ministarstvu spoljnih poslova bio je u Diplomatskom biltenu, unutaragencijskoj publikaciji koja je uglavnom štampala uredbe, ugovore i arhivska dokumenta, ostavljajući samo malo prostora za naučne i novinarske članke o diplomatiji.

 

Zaharova je preuzela zadatak u nadi da će na kraju otići u Kinu. Istovremeno je u akademskom okruženju izučavala svoju omiljenu kulturu – upisala je postdiplomske studije na Univerzitetu prijateljstva naroda. Tema je bila ezoterična, ali, vjerovala je Zaharova, važna: “Moja teza je možda osrednja, možda nije dovoljno naučna, ali je potpuno iskrena“, rekla je Zaharova.

Redefinisala sovjetsku propagandu 

Otprilike u to vrijeme, 2003. godine, Zaharovoj se životni put ukrstio sa Aleksandrom Jakovenkom, koji je nastavio da vodi pres-službu Ministarstva spoljnih poslova (i na kraju postao ruski ambasador u Velikoj Britaniji). Sjeća se da je naletjela na njega jednog dana u MGIMO-u i zajedno su seli u taksi do ogromnog sjedišta Ministarstva spoljnih poslova u centru grada.

“Moramo da razgovaramo”, rekla je Zaharova, a Jakovenko je priznao da se ne razumije mnogo u informativnu politiku. Objasnila mu je kako vidi razvoj ovog sektora, a novi šef Odjeljenja za informisanje ju je zamolio da ono što je rekla stavi na papir.

Ona je kasnije ispričala da ni sama nije bila sigurna da ima kapaciteta za ovaj poduhvat, ali je dala sve od sebe da iskoristi priliku koja joj se ukazala.

“Vjerovatno nisam bila u potpunosti dorasla zadatku, ali sam shvatila da se nešto veliko dešava – da je ovo moja jedina šansa da postanem važan dio ovog ministarstva“, ispričala je Zaharova.

Iste noći je napisala okvir za izradu komunikacione strategije ministarstva, a već sljedećeg dana je započela novi posao. Zaharova je svoj zadatak vidjela kao nešto više od modernizacije pres službe ministarstva – željela je da je izgradi iz temelja.

“Sovjetski sistem propagande je prestao da funkcioniše, tako da nije bilo šta da se uništi ili promijeni – morali smo da izgradimo nešto na potpuno drugačijim temeljima“, rekla je ona.

Ugledali su se na zapadne modele, uključujući i američke. Ubrzo je odjeljenje prestalo da sprovodi nedjeljne brifinge i fokusiralo se na blagovremene odgovore na upite medija. Obnovili su veb stranicu ministarstva. Jakovenko je počeo svakodnevno da viđa novinare, čita im izvještaje sastavljene od odgovora na njihova pitanja i učestvuje u direktnim prenosima.

“Zapamtite: prije toga vlada se nije čula, ni vidjela. Bilo je klanova koji su podijelili sve televizijske mreže. Vlada nije mogla ni da im kaže: `Hej, momci, upravo sada potpisujemo važan sporazum, zašto bar ne obratite pažnju na to?`“, ispričala je Zaharova.

Talični susret i odlazak u Njujork

Otprilike u isto vrijeme, početkom dvehiljaditih, Zaharova je upoznala Sergeja Lavrova, koji će postati ministar spoljnih poslova 2004. godine. Već sljedeće godine nakon preuzimanja funkcije, Zaharova je s njim otišla na svoj prvi inostrani zadatak, u Njujork, da vodi pres-službu ruske misije pri Ujedinjenim nacijama, gdje je Lavrov bio ambasador Rusije u UN prije unapređenja u ministra spoljnih poslova.

“Otišla samu Njujork 2005. sa, naravno, ružičastim naočarima na očima“, ispričala je Zaharova. “Mislim da sam otišla sa hiperkritičnim pogledom na rusku stvarnost, ali što je važnije – sa velikim očekivanjima od ideala koji su me tamo čekali.”

Bila je potrebna jedna zatvorena sjednica Savjeta bezbjednosti UN da promijeni mišljenje, suočena sa, kako je ispričala, cinizmom i grubošću ljudi koji uopšte ne mare za ljudske živote.

“Isti ljudi koji govore o ljudskim pravima u javnosti, lako se `gađaju` ljudskim života iza zatvorenih vrata. Nisam bila spremna na sve to, na cinizam i grubost. Nema viših nikakvih vrijednosti u toj igri, radi se samo o interesima oko kojih će se ljudi gložiti do gorkog kraja“, ispričala je Zaharova.

Kako se njen mandat u Njujorku bližilo kraju, Zaharova je imala nekoliko opcija po povratku u Moskvu. Vagala je, razmišljala kako da dalje usmjeri svoju karijeru, a onda je došla do zaključka da svoje iskustvo mora da transponuje u nešto što će biti korisno ruskoj državi.

“Željela sam da vratim sve što sam naučila nazad u svoju zemlju i da to primjenim tamo“, sažela je u jednu rečenicu sve svoje dileme u jednom intervjuu.

Prva značajna funkcija i transformacija

 

Zaharova je 2011. postala zamjenik direktora odjeljenja za štampu, odgovorna za organizovanje brifinga, posjeta inostranstvu i vođenje naloga Ministarstva spoljnih poslova na društvenim mrežama. Bio je to ogroman napredak za Zaharovu, koja je prvi put dospjela u centar pažnje. Ona se lično transformisala u skladu sa tim. Krenula je na treninge, pripremajući se da predstavlja i glumi lice ruske spoljne politike.

“Maša je tome pristupila veoma metodično“, rekao je izvor blizak Zaharovoj. “Počela je da ide u teretanu, angažovala ličnog trenera koji je korigovao njenu ishranu i organizovao fitnes režim, promijenila je i način oblačenja. Nije morala da uradi bilo koju od tih stvari, ali znala je da će predstavljati zemlju i da će biti pred kamerama“.

Muža krije, sumnjaju da uopšte postoji

Zaharova je takođe izmijenila sliku Rusije na internetu. Odjednom je Ministarstvo spoljnih poslova pokrenulo nalog na Tviteru, koji je promovisao imidž Rusije i energično branio stavove Kremlja. Agresivno držanje na internetu poklopilo se sa jednako ratobornom ruskom spoljnom politikom koju je zastupao Vladimir Putin.

“Teško je reći šta Maša zaista misli o Krimu ili ratu u Ukrajini“, rekao je ruski novinar Martemjanov. “Ali, naravno, u javnosti ona može da govori samo stvari koje su u skladu sa politikom predsjednika. Diplomate ne donose odluke; samo ih pravdaju svjetskoj zajednici. To je suština diplomatije. Moguće je da oni uopšte ne vjeruju ni u šta.”

Zaharova u medijima rado priča o svojoj porodici i svom sinu, ali nikada o svom mužu, čovjeku po imenu Andrej Makarov, za koga se udala 2005. godine u Njujorku, i o kojem se gotovo ništa ne zna. Neki ruski mediji su u par navrata u šali pisali da on zapravo i ne postoji. Zaharova, u ovom slučaju, nije komentarisala njihove šale.

Izvor:Mondo