Radojka i Momčilo Krasavac, oboje u desetoj deceniji života, vjerovatno su među najstarijim bračnim parovima, pogotovo među prosvjetnim radnicima, u Semberiji i okolini.

U životu “gaze” devedeset i petu godinu, a u braku su već  sedamdeset godina. Momčila smo zatekli u baštici pored porodične kuće. Priprema malu lijehu luka.

Krasavci su još uvijek na nogama. Radojka se teže kreće, dok Momčilo često prošeta do grada, popije kafu u nekom od obližnjih restorana.

“U brak smo stupili 1953. odine. Upoznali smo se u vozu između Doboja i Tuzle. Mi smo, vjerovatno, najdugovječniji bračni par u Semberiji, ili ćemo to uskoro biti. U životu imam jednu maksimu: “Kada te najviše boli, nemoj se predavati. Sam sebi reci, mogu biti jači od vlastite bolesti”, prenosi nam Momčilo svoju životnu filozofiju, odnosno malu mentalnu vježbu koja ga, kako reče, još uvijek dobro služi.

“Važno je da se čovjek nikada ne predaje. Mnogi se brzo predaju i izmišljaju stotinu i jedan razlog da se dalje ne bore. I kad me nešto boli, savladavam samoga sebe i idem dalje. Još sam jednu stvar mnogima stotinu puta ponovio: “Nemoj biti nikome zavidan”. Onaj ko ima imanje i kapital, neka ide naprijed. Mi ćemo se boriti da idemo za njim. Najsposobniji su ispred nas, a mi se borimo da ih sustignemo”.

Odlikuje ih skromnost i poštenje

 Supružnici Krasavac su svoj radni vijek posvetili školstvu i prosvjećivanju stanovništva Bosne i Hercegovine u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Nekada su po bosanskim varošicama i bespućima opismenjavali generacije i generacije omladine i odraslih na analfabetskim tečajevima. U svim ovim proteklim godinama odlikovala ih je skromnost i ljudsko poštenje. Biljka koja teško danas uspijeva na ovim našim prostorima.

Momčilo, penzionisani profesor fizike i matematike, rođen u Runjanima u Srbiji, još uvijek se sjeća događaja iz Prvog svjetskog rata, Cerske i Kolubarske bitke. Dva strica su mu poginula na Solunskom frontu.

“Nakon Prvog svjetskog rata ostala je pustoš u Srbiji. Austrougarska soldateska sve je popalila po Srbiji. Ostali starci i nejač. U Drugom svjetskom ratu opet došle kaznene ekspedicije. Podijelismo se na četnike i partizane. Krajem rata mobilisaše mladost koja izginu na Sremskom frontu. Opet ostade zemlja porušena i opustošena. Bio sam na radnim akcijama koje su obnavljale i gradile zemlju, na pruzi  Šamac – Sarajevo, tunel Vranduk, na izgradnji Auto – puta bratstva i jedinstva, na izgradnji Novog Beograda. Na radilištima nas je bilo kao mrava, na hljade akcijaša, sa drvenim maljevima i drvenim kolicima gradili smo zemlju. Spavali smo na “palačama”, preko dasaka prebačena ćebad. Kada sam, po partijskoj direktivi, došao da radim u školama po Bosni, ništa mi nije bilo teško. Bio sam pun elana. Nosila me mladost.  Radio sam od jutra do kasnih večernjih sati. Bio sam strog profesor, ali su i učenici nekada puno bolje slušali i poštovali svoje učitelje i profesore”.

Profesor Krasavac je tokom radnog vijeka dobio tridesetak društvenih priznanja i zahvalnica, među njima i Orden rada trećeg reda. Njegov recept za dug život je skromnost i, kako reče, da budeš zadovoljan onim što imaš, da nikome ni na čemu ne zavidiš.

Bijeljina.com