Kada je prije godinu dana odlučila da promijeni posao Selmu iz Sarajeva zateklo je neugodno pitanje o njenim porodičnim planovima.

„Planirate li rađati?“ pitali su je prilikom razgovora za novi posao. Osjećala se diskriminisano jer je žena, posebno što zna da njenog partnera nikada poslodavac nije pitao planira li postati otac iako prema zakonima u BiH i očevi mogu uzeti odsustvo zbog brige o novorođenčetu. Pitanje je, kaže, očekivala jer je na to navikla, ali smatra da ovu praksu treba mijenjati.

“Šta se koga tiče moj bračni status i moji planovi o potomstvu, trebalo bi da se mjeri moj radni učinak, poboljšanje koje moje zalaganje na tom radnom mjestu donosi. Naposljetku, nismo dužne pričati o tome možemo li uopće imati djecu, imamo li s kim začeti tu djecu. U ovom slučaju, važno je, valjda, koliko dobro radimo svoj posao”, kaže Selma.

Ona smatra da je tržište rada u BiH brutalno za sve i da su radnička prava na nikad gorem nivou, ali da su žene i u tako lošem sistemu u težem položaju.

„Smatram da je ženama teže, utoliko što nailaze na različite vrste diskriminacije pri zapošljavanju. Mi smo jedno patrijarhalno društvo, bez obzira na pokušaj modernizacije. To što smo uvezli sa Zapada, zapravo je samo vanjština, ne i usvojene osobine”, dodaje sagovornica.

I Dalila, novinarka po profesiji, suočila se s diskriminacijom na radnom mjestu. Kada je njen poslodavac odlučio da smanji broj uposlenika ona se našla na spisku za otkaze jer je bila trudna.

„Moj ugovor je svakako istekao, ali direktor je rekao mom nadređenom da meni ne produži ugovor jer ću ja svakako, i ako ostanem raditi, uzeti porodiljsko odsustvo“, objašnjava Dalila.

Kaže i da se često osjećala pozitivno diskriminirano, ali da je ženama na tržištu rada, generalno gledajući, mnogo teže.

„Kada su u pitanje plate u privatnom sektoru, muškarci su puno više plaćeni jer poslodavac smatra da žena svakako ne živi od svoje plate. Na ženu se uvijek gleda kao radnika koji radi za nakit, šminku i garderobu, a da novac za život treba da joj obezbijedi suprug. Nekako nas se ponovo tjera da budemo ekonomski ovisne“, kaže Dalila.

Prema „Indikatoru nivoa medijskih sloboda i sigurnosti novinara 2021“ Udruženja BH novinari, većina novinarki smatra da u ekonomskom smislu nisu diskriminisane u odnosu na njihove kolege, ali istovremeno ističu da je položaj žena u novinarstvu lošiji od položaja muškaraca u okvirima postojećih neopatrijarhalnih vrijednosti i tradicionalne podjele rada u privatnoj i javnoj sferi.

Osim što je diskriminacija sudski teško dokaziva, nju je nekada teško i prepoznati, ali o njoj najbolje govore podaci. Iako novinarke smatraju da nisu diskriminisane u odnosu na muške kolege činjenice govore da su na rukovodećim mjestima u medijima muškarci dominantni. Udio žena na upravljačkim pozicijama u medijima je ispod jedne trećine.

Diskriminaciju žena na tržištu rada uočava i Svjetlana Ramić Marković, autorica istraživanja „Rodno zasnovana diskriminacija na tržištu rada u Bosni i Hercegovini.”

Čak 45,30 % žena je na razgovoru za posao pitano da li imaju djecu, dok je isto pitanje postavljeno 23,20% muškaraca.

Podaci iz Istraživanja su zabrinjavajući i najbolje ilustruju diskriminaciju nad ženama.

„36% žena je izjavilo da im je odbijeno pravo na plaćeni porodiljski dopust, 37% žena je izjavilo da je tretirano drugačije nakon porodiljskog dopusta od strane kolega i/ili nadređenih”, navodi Ramić Marković dijelove istraživanja.

O diskriminaciji žena na tržištu rada govori se i u Nacionalnom izvještaju o humanom razvoju za 2020. godinu – „Socijalna uključenost u Bosni i Hercegovini“ koji je izradio Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) uz podršku Ambasade Švicarske u Bosni i Hercegovini.

„Žene su diskriminirane od strane poslodavaca u privatnom sektoru zbog trudnoće i obaveze u pogledu brige o djetetu. Iako je diskriminacija eksplicitno zakonom zabranjena, ženama se upućuju prijetnje otkazom ako se ne vrate na posao nakon isteka perioda obaveznog porodiljskog odsustva”, upozoreno je u Izvještaju.

Takođe, navedeno je nekoliko faktora zbog kojih je učešće žena na tržištu rada manje od učešća muškaraca, a to su: nedostatak adekvatne brige o djeci te pomoći i njege osoba starije životne dobi i osoba s invaliditetom, struktura politika o odsustvu s rada radi njege člana porodice i nedostatak fleksibilnog radnog vremena ili rada na pola radnog vremena, interna migracija ili emigracija radnika muškaraca.

Stega zbog kojih su žene manje aktivne na tržištu rada je i reproduktivni rad ili „poslove pomoći i njege” koje uglavnom obavljaju žene u privatnoj sferi i u najvećem broju slučajeva je neplaćen.

Iako su određeni vidovi poslova pomoći i njege prebačeni u javni sektor, izvještaj potvrđuje da se na takav rad i dalje gleda uglavnom kao na neplaćenu, duboko orodnjenu obavezu. Takođe, zbog nedostatka adekvatnih socijalnih usluga, u slučaju kada je ovaj rad plaćen, obično ga obavljaju druge žene koje su manje vrednovane na tržištu rada i to zapravo omogućava ženama s višim primanjima da rade u javnoj sferi. Osobe koje su plaćene da obavljaju poslove u ekonomiji njege često rade neformalno ili za jako nisku platu. Zato je potrebno uvesti posebne mjere za adresiranje neformalnosti obezbijedivši ovim radnicama zdravstveno i penziono osiguranje i kako bi im se pružila zaštita od siromaštva, navodi se u Izvještaju.

Diskriminacija teško dokaziva

Mnoge žene ili nisu svjesne diskriminacije ili je ne prijavljuju. To i nije čudno, ali je obeshrabrujuće, jer je ona teško dokaziva. Zna to i sutkinja Osnovnog suda u Sarajevu, Mirela Hajder Čomor. Kaže da su svi oblici diskriminacije teško dokazivi bez obzira na osnov, ali uspjeh dokazivanja zavisi od priloženih dokaza.

„Ove dokaze sud cijeni pojedinačno i u međusobnoj vezi te ako na temelju istih utvrdi da je diskriminacija učinjena vjerovatnom, teret dokaza se prebacuje na tuženog koji treba da dokaže da nejednakog tretmana nije bilo”, dodaje ova sutkinja.

Pojašnjava da je iz usporedne prakse, kao i prakse Evropskog suda za ljudska prava, vidljivo da se diskriminacija žena u ovoj oblasti najčešće ogleda u nejednakosti plaćanja rada, odnosno povredi načela jednake plate za rad jednake vrijednosti, zatim diskriminacije pri zapošljavanju, kao i diskriminaciji u mogućnosti vertikalnog napredovanja.

„Također, primijećeni su slučajevi diskriminacije neprodužavanjem ugovora o radu na određeno vrijeme samo ženama, bez adekvatne argumentacije o razlozima zbog čega su ugovori o radu produženi radnicima muškog spola. U praksi Općinskog suda u Sarajevu predmeti diskriminacije na tržištu rada po ovom specifičnom osnovu nisu česti, što naravno ne znači da u stvarnom životu ne postoje, a o čemu svjedoči i potreba usvajanja međunarodnih dokumenata kojim se štiti ravnopravnost žena prilikom zapošljavanja i na radu, koje je ratifikovala i Bosna i Hercegovina”, objasnila je Hajder Čomor.

U Nacionalnom izvještaju o humanom razvoju, detektujući da je učešće žena na tržištu rada niže, vlastima u Bosni i Hercegovini je predložen niz preporuka kako bi se položaj žena na tržištu rada poboljšao. Između ostalog se pominje uvođenje fleksibilnog radnog vremena i rad na pola radnog vremena u zakone o radu, ali bez gubitka prava na socijalna davanja

Između ostalog, preporučeno je uvođenje mjera i mehanizama kojima će se osigurati bolja koordinacija aktivnih politika tržišta rada sa programima socijalne pomoći kako bi se osiguralo neometano uključivanje korisnika u tržište rada. Izvještaj navodi da je potrebno i izraditi integrisanu inicijativu za unapređenje pristupa zapošljavanju u formalnoj ekonomiji, povećati pokrivenost socijalnim, izraditi posebne mjere za ranjive radnike (mlade, žene i radnike u neformalnom sektoru) i dugoročni plan borbe protiv rada u neformalnom sektoru u skladu s međunarodnim standardima rada.

Dok se pomenuti problemi ne otklone i počnu adresirati na pravi način, tržište rada u Bosni i Hercegovini će ostati nemilosrdno prema ženama.

Banjaluka.com