Već skoro šest decenija Stričići kod Banjaluke, rodno selo pisca i narodnog tribuna Petra Kočića, posljednjeg vikenda u avgustu postaju “centar svijeta” za ljubitelje šatorske muzike i borbi bikova, ali i za političare, koji ne propuštaju priliku da se obrate širokim narodnim masama, razgaljenim vrućom janjetinom i hladnim pivom.

Prošle godine se u Stričićima okupilo oko 50.000 zborača, a još stotine hiljada ljudi je preko medija i društvenih mreža pratilo šta se tamo zbiva.

I ovog vikenda, kada se održava 58. Kočićev zbor, očekuje se rekordna posjeta, a ugostitelji, koji su još prije tri dana na zborištu razapeli šatore, računaju na zaradu mjerenu desetinama hiljada evra.

Hiljade evra se vrte i oko glavne atrakcije, borbe bikova. Gazdama, koji hoće da se pokažu, nije teško da za dobrog bika bodača iskeširaju i po 20.000 maraka, a nezvanične kladionice već danima rade punom parom.

Šta se sve može vidjeti, i čuti, na Kočićevom zboru

Koji će rogonja, ove godine, nadbosti sve ostale i ponijeti titulu “Jablan”, nazvanu po biku iz čuvene Kočićeve pripovijetke? Čuće se.

U kojem će šatoru pjevati Baja Mali Knindža, a u kojem Marica Divljak, Sinovi Manjače i ostale superzvijezde zboračke estrade? I to će se čuti, nadaleko.

Kakvo će biti vrijeme? Nebitno.

Bila kiša ili, kako za ovaj vikend najavljuju, vrelih plus 38, na zborištu se uvijek okupi na hiljade mladića i djevojaka, ali i muškaraca i žena u “najboljim godinama”, iz svih krajeva bivše Jugoslavije, te iz Austrije, Njemačke, Švajcarske, Italije, Francuske… Svih zemlja u kojima rade naši gastarbajteri.

Škljocaju skupi “ajfoni”, internet je zasićen do pucanja, pogotovo kada pod šatorom zapjeva Milorad Dodik, koji, istina, nije muzičar, ali ipak mnogi u BiH igraju kako on svira.

Da li će se u političko nadgornjavanje i ove neizborne godine upustiti i mlađahni gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, koji je lani pod šatorima pio rakiju iz pljoske, a na koridi, s kaubojskim šeširom na glavi, vodio program za borbe bikova? I to ćemo vidjeti.

Redovni posjetioci ovakvih događanja naroda već dobro znaju šta mogu očekivati na Kočićevom zboru.

Ali, kako je Kočićev zbor izgledao prije 57 godina, kada je cijela priča počela?

Bodljavina bikova od prvog dana najatraktivnija

Malo je onih koji to pamte, a među njima je i Mišo Živković (73), penzioner iz Banjaluke, rođen u selu Zelenci na Manjači.

Kao 16-godišnji dječak on je pješačio više od 20 kilometara da bi iz svog sela stigao na “Kočića zbor”, koji je te 1966. održan prvi put. Još tada se pričalo da će to postati “najveći od svih zborova”.

– Ma kakvi šatori, muzika, lumpovanje. Ako se nađe neki momčić da zna svirati u frulu i nekoliko djevojaka da povedu kolo, bili smo presretni – kaže Mišo.

I danas priča kako su njegov drugar iz sela i on popili po jedan sok, jer za više nisu imali novaca, a onda: na lijevo krug i nazad kući. Naravno, pješke.

Ipak, kaže Mišo, neke su stvari na Kočićevom zboru i tada bile iste kao i danas: i 1966. se narod družio i veselio, a bodljavina bikova je bila glavna atrakcija.

Mitingovanje na zboru

Još jedna “sitnica” je oduvijek pratila Kočićev zbor: političari, koji su koristili priliku da se pokažu narodu.

Prvi odbor za organizaciju Kočićevog zbora vodili su poznati banjalučki kulturni radnik Fuad Balić i Milorad – Mišo Popović, predsjednik opštine Banjaluka, inače rođen u Kočićevom kraju, u selu Subotica.

Da li su i oni na prašnjavom zborištu, među zboračima odjevenim u gunjeve i opanke, “držali miting”?

Dugogodišnja hroničarka Kočićevog zbora, Grozda Regodić, kaže da jesu. Ova nastavnica srpskog jezika i književnosti u penziji kaže da su političari uvijek držali govore na zboru, ali da je to 1966, na prvom Kočićevom zboru, bilo u drugom planu.

U to doba Grozda je bila učiteljica u školi u Stričićima, pa je tako bila i dio “tehničke ekipe” za pripremu zbora. Još se živo sjeća poleta i entuzijazma, koji je zahvatio sve: od funkcionera iz grada, do prosvjetara u Kočićevom selu.

– Svi smo bili uzbuđeni, vjerovali smo da radimo nešto veliko i značajno. A i naroda je bilo, na hiljade: stizali su pješice, konjskim kolima, a oni bolje stojeći “fićom” – priča Grozda.

Šest godina kasnije, 1972, kolone “fića” su izazvale pravi saobraćajni kolaps na putu Banjaluka – Stričići i preplavile parkinge na zborištu.

Kako je tada pisao banjalučki “Glas” (danas “Glas Srpske”), te godine je “velikom narodnom skupu prisustvovalo preko 15.000 posjetilaca, koji su na Zmijanje došli sa više od 1.000 automobila”.

Veselje do kasno u noć

Kao i danas, i tada je narod ispod oka pogledavao kad će političari “ispričati svoje i otići kući”, pa da onako narodski uživaju u borbi bikova i “veselju do kasno u noć”.

Ostaće zabilježeno da je te 1972. prvi govorio Mišo Popović, utemeljitelj Kočićevog zbora i “poslanik iz zmijanjskog kraja”, te da je manifestaciju otvorio ni manje ni više nego Dragutin Kosovac, predsjednik Izvršnog vijeća, ili današnjim riječnikom rečeno, predsjednik vlade Socijalističke Republike BiH.

Među zvanicama su bili i narodni heroj Đuro Pucar Stari i kćerka Petra Kočića, Dušica Pavić.

Za razliku od današnjeg običaja, da se na Kočićevom zboru “srbuje na veliko”, prije 50 godina političari su, u skladu sa tada vladajućim narativom, propovijedali bratstvo i jedinstvo.

Tako je i Kosovac u svom govoru istakao “sudbinsku povezanost i činjenicu da su ljudi ovog kraja oduvijek bili upućeni jedni na druge”.

U godinama koje su slijedile Kočićev zbor je izrastao u respektabilnu kulturnu manifestaciju, koja je trajala po nekoliko dana i uključivala brojne događaje, poput izložbi, promocija knjiga, folklornih priredbi, svečanih akademija i dodjela književnih nagrada.

Događaji u sklopu ove manifestacije održavaju se i danas u Stričićima, Banjaluci i Beogradu.

David Štrbac

Ipak, za narod je, već decenijama, “pravi” Kočićev zbor ono što se, na poljima oko osnovne škole u Stričićima, događa posljednje nedjelje u avgustu.

Uz borbu bikova, natpjevavanje muzičara i nadgornjavanje političara, godinama je neizostavan dio te zboračke atmosfere i “prikazivanje” Kočićevog Davida Štrpca.

Čuveni lik iz komedije “Jazavac pred sudom” govori o vječitim mukama narodnim, i to jezikom koji narod dobro razumije. Decenijama je ulogu Davida, na zboru kao i u pozorištu, igrao legendarni glumac Vlado Zeljković.

– Monolog Davida Štrpca je vjerovatno jedini kulturni događaj u sklopu zbora, oko kojeg se okupe svi zborači i koji narod isprati oduševljenim aplauzom – kaže profesorka Grozda.

A zborača je, iz godine u godinu, sve više. Upravo zato, da bi narod mogao duže uživati u druženju i veselju, od 2019. godine zborovanje u Stričićima traje dva dana, ili tačnije cijeli vikend, jer se pod šatorima gosti počinju okupljati još u petak naveče, a veselje traje do ponedjeljka u zoru.

Posljednju veliku žurku sa pečenjem i pićem “organizuju” pobjednici koride. Gazde bikova, koji osvoje nagradu “Jablan” u srednjoj i teškoj kategoriji, po nepisanom pravilu novčani dio nagrade potroše još iste noći, na čašćavanje prijatelja, navijača, ali i konkurenata iz arene za borbu.

Nisu komunisti “ukrali” crkveni zbor

Iako je prvo okupljanje u Kočićevom rodnom selu još davne 1934. godine, u doba Kraljevine Jugoslavije, organizovao Klub akademičara Banjaluke, dakle Banjalučani koji su studirali po evropskim univerzitetima, Kočićev zbor, kakav danas poznajemo, utemeljen je 1966. godine, u vrijeme SFRJ.

Prvi zbor je održan povodom 50. godišnjice smrti Petra Kočića. Prema nekim izvorima, ali i prema pričama, koje se pronose zmijanjskim selima, Kočićev zbor je nastao tako što su “komunisti” preuzeli tradicionalni crkveni Gospojinski zbor i “prisvojili ga”. Hroničarka Grozda Regodić tvrdi da to nije istina i da dokumenti jasno svjedoče kako je i zašto utemeljen Kočićev zbor.

– Niko nikom nije “ukrao zbor”. Ta je konstrukcija vjerovatno nastala zbog koincidencije u datumima – kaže Grozda.

Podsjeća da je u selu Lusići kod Stričića, u crkvi Uspenja Presvete Bogorodice na Klisini, održavan zbor na Veliku Gospojinu, ali da je glavni crkveni sabor u ovom kraju onaj na Preobraženje.

– Na Veliku Gospojinu, 28. avgusta 1966, održan je prvi Kočićev zbor, ali ne zbog vjerskog praznika nego zato što je Kočić umro, 27. avgusta, a te godine je 28. avgust padao u nedjelju. Kočićev zbor se i danas održava u znak sjećanja na preranu smrt Petra Kočića, a završna manifestacija je uvijek posljednje nedjelje u avgustu – objašnjava Grozda Regodić.

Izvor: Srpska info ^{/ Autor: Milkica Milojević}