Ovih aprilskih dana, uoči Vaskrsa, na Veliki petak, u podnožju Majevice, sela i zaseoci oko Ugljevika, čudesno lijepi, ukrašeni mladim nasadima šljive i drugog voća, kao da vas stidljivo zovu u goste. Međutim, upravo na području Starog Ugljevika, sada Ugljevik Sela, na potezu sela Jablani, ispod čuvenog Jablan grada, i u pravcu sela Sarije, stoje jasna upozorenja da su putne komunikacije presječene, te da su veze sa centrom opštine prekinute. Neke kuće bukvalno vise iznad provalije. Moćne mašine ugljevičkog Rudnika tragaju za novim izdancima uglja. Muk i tuga vlada u ovim polupraznim selima. Mještani su svjesni činjenice da moraju napustiti svoja vjekovna ognjišta zarad uglja i električne energije bez koje u dvadeset i prvom vijeku nema života.

Petar Jovanović (92) živi, kako nam reče, u ostatku sela Jablani, u onih nekoliko kuća koje rudnik još uvijek nije otkupio, a pitanje je koliko dugo će taj dio sela izdržati pred naletom moćnih rudarskih mašina.

“Nema ti ovdje više tih dobrih i vrijednih domaćina. Ono što je ostalo, to je staro i bolesno. Moja djeca su još ostala tu. Neke su kuće već isplaćene i komšije treba da se sele. Naša kuća ostaje za sada na svome mjestu. Rođen sam ovdje, ispod Jablan grada. Bavio sam se poljoprivredom i građevinom. Sa suprugom sam podigao tri sina. Imam petoro unučadi i četrnaestoro praunučadi”, priča nam Petar, starina bistrog uma, koga zdravlje još uvijek dobro služi. Petar kaže da o starosti naselja Jablani svjedoče i voćke, jabuke stare po stotinu godina, stablo kajsije staro osamdeset godina.

Presječen nam je put, sve dalje smo od Ugljevika

U razgovor se uključuje i sin Radoslav(63), penzioner koji je penziju stekao na Rudniku “Ugljevik”.

“Četiri godine sam već u penziji. Što se tiče naše sudbine, ovdje u Jablanima, mogu samo da kažem, teško onome kome rudnik dođe pod prozor. Imali smo asfaltni put do Jablana i centar Ugljevika od nas je bio udaljen 1,8 kilometara. Osnovna i srednja škola su nam bile nadokvat ruke. Sada putujemo zaobilaznim putem do centra opštine nekih deset do jedanaest kilometara. Od toga je pedeset odsto makadama. Ne znamo do kada će trajati ovo naše privremeno stanje. Radi se o ljudskim sudbinama i o egzistenciji svih nas. Sve će ovo polako da zaraste u šiblje, jer naša djeca odlaze s ovih prostora. Imali smo idealne uslove za voćarstvo, živjeli smo od poljoprivrede i šume. Razumijemo mi da se bez električne energije ne može živjeti u dvadeset i prvom vijeku. Međutim, treba pravično obeštetiti ljude i omogućiti im da pristojno žive, nakon što napuste svoja ognjišta. Ovdje mi ne vidimo nikakav boljitak, jer sada putujemo jedanaest kilometara do opštine ili najbliže prodavnice u Ugljeviku. Sve bi bilo dobro kada bi se vidio kraj svemu ovome. Često nestaje vode za piće. Kažu nam da su se pojavile velike pukotine iza bazena za vodu na brdu Baljak. Stvari se moraju brže rješavati za dobrobit ovih ljudi”, kaže Radoslav, ističući da se, uz malo dobre volje, stvari mogu popraviti.

Svima nama treba struja i ugalj

Savo Milosavljević (85), kaže da je trideset i sedam godina vozio kamion na rudniku.

“Slobodno zapišite, da svima nama treba struja i ugalj. I u vrijeme kada sam ja radio na rudniku, neke kuće su padale i rudarski kopovi su se širili dalje. Sada dođe na red i moja kuća. Kupio sam kuću u naselju u Ugljeviku. Ponudili su mi iz Rudnika da će mi pomoći oko preseljenja stvari, kad se konačno budem selio. Već su se iselili Miloševići, Jovići, Despotovići, Aleksići se sele”, kaže nam Savo Milosavljević, ponavljajući da bi, bez struje i uglja, kompletna Semberija i podmajevički kraj bili u mraku.

Bijeljina.com