U semberskim i podmajevičkim selima poljoprivredom se bave, u prosjeku, šezdesetogodišnjaci.

U većini sela ostala su staračka domaćinstva, dok su mladi odavno odselili u grad ili u inostranstvo. Sve češće se može čuti, kada dođete u neko sembersko selo, da je zatvorena svaka treća kuća i da oni koji su otišli nemaju namjeru da se ponovo vrate na selo.

 

Zbog takve situacije, iz godine u godinu, smanjuje se i broj aktivnih poljoprivrednih proizvođača, bilo da je riječ o proizvodnji žitarica, povrća ili mlijeka i mesa.   

 

Mićo Živić iz Donjeg Crnjelova kaže da  svake godine neko od proizvođača povrća odustane od proizvodnje, uglavnom, zbog godina života i zbog starosti, najčešće zbog zdravstvene situacije.  

Teško je izdržati na plus 40 stepeni Celzijusovih 

“Teško je proizvoditi povrće u plastenicima, kada unutra imate temperaturu od 40 do 50 stepeni Celzijusovih. To malo ko može dugo izdržati. Naravno, radne snage je sve manje, jer mladi ljudi odlaze u gradove i u inostranstvo. S druge strane, proizvodnja ostaje na istom, jer, oni koji se ozbiljno bave proizvodnjom povrća, još uvijek povećavaju površine pod plastenicima ili na otvorenim poljima”, ističe Živić. 

Nekada smo se rađali, udavali i ženili u svom selu 

Raja, djevojačko Gajić, udato Obrenović, rođena je u Priboju kod Lopara. Raja kaže da su se i ona i njena majka rodile u Priboju pod Majevicom. 

 “Djeca su se rađala, odrastala na selu, tu su se ženili i udavali. Imala sam tri brata. Kao djeca, čuvali smo stoku, imali smo svakodnevne obaveze. Rijetko je koja djevojka otišla negdje dalje od sela u kojem je rođena. Danas su mnoge kuće zatvorene, sela pusta. Škole su zatvorene u Podgori i Brijestu na Majevici. Smanjuje se i broj đaka u školama koje još uvijek rade”, kaže Raja Obrenović. 

Vaja Perić iz sela Gornji Zagoni, svake godine na bijeljinsku Zelenu pijacu iznosi kvalitetne mliječne proizvode. Ona kaže da se na selu puno radi, ali ima vremena i za odmor. Ukoliko se sve dobro isplanira, onda nikome nije teško da tokom dana pozavršava svoje radne obaveze. 

“Sijemo kukuruz, pšenicu, prikupljamo sijeno. Imamo tri krave na imanju. Svake nedjelje iznosim mliječne proizvode na pijacu. Muž i mlađi sin su na njivi, obrađuju zemlju. Snaha i ja radimo u kući. Da je lako, nije, ali, mi dobro funkcionišemo”, kaže Vaja Perić. 

Seljak mora biti otporan na sve nevolje 

Slobodan Marković, iz Velike Obarske, prije rata je radio u zeničkoj Željezari, kasnije u bijeljinskom “Elvaku”. Uzgaja povrće na svom imanju i ističe da je na selu sve manje radno sposobnih domaćina. 

 “Mladi odoše, pa ostadosmo mi koji smo zagazili u šezdesete i sedamdesete godine. Moraš znati upravljati modernom mehanizacijom, poznavati tehnologiju posla, zaštitu bilja, baviti se ekonomijom i planiranjem. Sve to danas čovjek na selu mora da savlada. Klimatske promjene nam dodatno otežavaju opstanak na selu. Evo, ovih dana trebalo je da se sije. Iznenada pade snijeg, a niske jutarnje temperature ugroziše nam rasad u plastenicima. Čekamo toplije dane, da se zemljište zagrije. Iznio sam na pijacu jagode mjesečarke koje su otporne na hladnoću. I mi stariji, koji ostadosmo na selu, moramo biti otporni na sve ove probleme s kojima se selo i seljaci danas suočavaju”, kaže Slobodan Marković.

 

Bijeljina.com