Prela su nekad bila jedina zabava i prilika da se mještani sela okupe, druže, pričaju, zabave i igraju, a da, pritom, budu obavljeni uglavnom ženski poslovi.

Sedamdesetpetogodišnji Gojko Bundalo iz Donjih Rakana, kod Novog Grada, priča da su prela bila jedina zabava tokom zime za narod u selu.

“Prela su se organizovala zimi, jer se ljeti radilo od jutra do mraka. Počinjala su s večeri i trajala do oko ponoći. Nije bilo struje i televizije”, rekao je Bundalo za Srnu.

On je naveo da mu sjećanje na prelo vraća lijepe uspomene na mladost, ali i na drugačiji život, kada se narod više družio.

“U svakom selu prelo se organizovalo jednom sedmično. Bilo je dovoljno da kuća ima veću prostoriju i skupljalo se”, dodao je Bundalo.

Gojko priča da nije bilo telefona, ali se znalo za svako prelo.

“Nije bilo automobila, išlo se pješke i nije nam bilo daleko. To je bilo normalno. Iz jednog šora momci krenu i već kad ih je trojica počne pjesma”, sjeća se Bundalo.

Na prelima su žene i djevojke radile, a muškarci su za to vrijeme igrali neku od tada popularnih društvenih igara.

“Ako su žene imale dosta posla, a nama dosadi da čekamo. Znali smo i pomoći šta možemo samo da se što prije završi i da može početi igranka. Muzika je bila usna harmonika i tambura, a tu je naravno bila i pjesma ojkača”, kaže Bundalo.

On priča da u to vrijeme seoska domaćinstva nisu imala toliko alkohola da bi se na prelima opijali, za drogu niko nije ni znao da postoji, ali je atmosfera uvijek bila vesela.

Podsjetio je da zbog neimaštine domaćini prela nisu spremali večere, već se eventualno služila pečena bijela misirača.

“Prela su okupljala veliki broj ljudi. Koliko ih je bilo u kući toliko i vani, nisu svi mogli ući”, rekao je Bundalo.

On je naveo da su se na prelima uglavnom zbijale šale, ali da je bilo i prilika za ozbiljne razgovore.

“Obično bi stariji pričali šta su radili i ukazivali šta ne treba raditi, šta nije dobro. Bila je to neka vrsta poduke da ne griješimo. Na prelima su se rađale i ljubavi. Znalo se koji momak gleda koju djevojku i to se poštovalo”, rekao je Bundalo i dodao da je bilo i slučajeva da se djevojka uda za momka, a da ga prije ne poznaje.

Kao primjer je naveo svoju komšinicu koja je sa svojim suprugom doživjela starost.

On je podsjetio da su u to vrijeme domaćinstva bila brojna sa više generacija.

“Kod nas je 1961. godine bilo 58 kućnih brojeva, a selo je bilo puno ljudi. Sad imamo 140 kuća, a oko 50 odsto je prazno”, rekao je Bundalo.

On je ukazao da je u to vrijeme, uprkos neimaštini, narod bio zadovoljniji, družio se i poštovao.

“Moji drugari i ja smo znali da se uveče sastanemo na livadi, ispod vrbe. Sjedimo i pričamo, nismo išli u kafanu. Danas je drugačije, imamo puno više, ali nismo zadovoljni. Ne mogu da razumijem šta nas danas sve muči”, rekao je Bundalo.

Izvor: Srna