Mi smo u školi u posljednje dvije godine sasvim slučajno otkrili neke stvari, odnosno da je neko u baš velikom problemu. Kod nas se sve svodi na to da je sramota tražiti bilo kakvu pomoć, što je pogrešno. U svoj toj situaciji niko ne zna ko je „ekspres lonac“

Kasno je da se pitamo zašto se nešto dogodilo kada se već dogodi. Pored toga, sve ono što se dešava posljednjih dana nije nešto što je došlo odjednom, već je posljedica raznoraznih dešavanja unazad par decenija. Suludo je tražiti krivca, odnosno upirati prstom u pojedince. Krivi smo svi i svako na svoj način, prije svega ne ispunjavajući „zadatke“ koje bismo trebali.

Zaključak je ovo većine stručnjaka koje smo imali priliku da poslušamo posljednih dana, nakon nemilih događaja koji su se desili u Srbiji, a itekako upalili alarm u cijelom regionu.

Demantovani su, nažalost, svi oni koji su mislili i govorili da se tako nešto ne može desiti kod nas.

Desilo se, a za nadati se da ćemo svi konačno da poslušamo riječ struke i da pokušamo da promijenimo sve, kako se strahoviti događaji ne bi ponovili.

Kako biti roditelj?

Čak i roditelji sa dugim roditeljskim stažom se u ovakvim situacijama pitaju kako biti roditelj. Kako vaspitati djecu? Kako ih izvesti na pravi put? Kako ih vratiti na pravi, ako primijetimo da su skrenuli sa njega? Dovedeni smo u situaciju da više ni sami nismo sigurni da li ne nešto što dajemo djeci, govorimo, usađujemo – ispravno.

Škola roditeljstva ne postoji ali i stručnjaci se slažu da neko mora usmjeriti roditelje na koji način da se bave sa svojom djecom jer to je,  upozoravaju, prijeka potreba.

– Ono što znamo je da se u porodici primarno vrši briga o odgoju, obrazovanju, vaspitanju djece, a onda imamo školski sistem koji isto to radi, ima obrazovnu i odgojnu funkcij , tako da su pored porodice iza koje bi trebalo da stoji sistem, samim tim i mediji koji su dio većeg sistema, to su sve odgovornsoti. Ali, da podvučem, za ponašanje djece uvijek su odogovrni odrasli – kazala je za medije Enisa Mešić psihologinja i liderka na Projektu mentalnog zdravlja u BiH.

Svaka promjena u ponašanju djeteta je nešto na šta je neophodno obratiti pažnju, upozoravaju psiholozi.

– Ono što mene plaši je da smo postali društvo koje ne reaguje čuvajući sebe. Čuvamo granice, nećemo da se miješamo u tuđe poslove i onda se dese stvari da se ne odreaguje na vrijeme – ističe Mešićeva.

Istog je mišljenja i Sonja Stančić koja, prije svega, u razgovoru vidi dobar dio rješenja. Ona je komantarisala, prije svega, kako objasniti djeci šta se desilo.

– U ovom momentu bitno je da razgovaramo sa djecom, da vidimo koje su to činjenice i koja su to osjećanja s kojima oni raspolažu. Ja sam razgovarala i sa djecom i sa nastavnicima jer sam i sama neko ko predaje. Svi su uznemireni. Djeca su uznemirana, nastavnici su uzenmireni, loše se osjećaju jer ne znaju kako da se postave prema djeci – pojasnila je za UNA TV Sonja Stančić, docent doktor psihologije koja se ovim problemima bavi unazad dvadeset godina.

I upravo ovdje dolazimo do problema, jer ćutanje stručnih lica nije rješenje. Naš obrazovni sistem preferira kognitivnu, a zanemarujemo emocionalnu zrelost, što sistem ne prepoznaje.

– Ovo naše ćutanje koje treutno imamo nije dobro jer ćutnje nikada nije izrodilo rješenje. Razgovor, dijalog pa čak, ponekad i konflikt u razgovoru dovodi do rješenja. Mi ne znamo šta naša djeca misle i ne znamo šta naša djeca osjećaju. Ono što mi zaboravljamo u cijelom procesu vaspitanja i obrazovanja jeste da smo vaspitanje sveli na najmanju moguću mjeru i da smo sve podredili znanju i obrazovanju. Mi se generalno kroz vaspitni i obrazovni proces ne bavimo emocionalnim razvojem niti razvojem emocionalne inteligencije. To je poptuno zapostavljeno i svedeno na senzibilitet roditelja ili nekog porodičnog okruženja – smatra Stančićeva i podrcrtava koliko je razgovor sa djecom važan.

Ona ističe kako živimo na trusnom području unazad više od 30 godina, te da su ovakvi nemili događaji retraumatizacije.

– Mi smo 90-tih godina ozbiljno traumatizovani. Nismo radili na tome. Naša djeca sad prenose transgeneracijske traume. Za one koji su dobro upućeni, ovo su očigledne stavri koje se dešavaju – pojašnjava Stančićeva.

Školama nedostaje stručnih lica
Prosvjetni radnik i vjeroučitelj u banjalučkoj osnovnoj školi Danijel Mihić kaže da su, nakon svih nemilih dešavanja u posljedenje vrijeme, ukazivali djeci koliko je važno da se više obraćaju stručnim službama i odraslima ukoliko imaju neki problem, te da u njih imaju povjerenja.

– Mi sa djecom u principu razgovaramo svaki dan. Konkretno, ja imam blizu 600 učenika. Nisam ni psiholog ni pedagog, ali moje iskustvo je bliže djeci, po prirodi predmeta koji predajem. Ono što je loše je to  što imamo nedovoljno stručnih ljudi. Na primjer, moj stariji sin ide u školu maltene u centru Banjaluke u kojoj ne postoji psihoog – rekao je Mihić i  dodao da je primijetio da puno čak i gradsksih škola uopšte nema psihologa.

– Pitamo se da li je moguće da se ne može zaposliti dovoljno psihologa. Čak i u školama koje ih imaju, previše je đaka na jednog takvog stručnjaka, i to obično po nekoliko stotina – kaže Mihić za ALOonline.

U takvoj situaciji, dodaje, nema šanse da svi primijete baš sve što pojedina djeca proživljavaju.

– To govorim iz iskustva dužeg od 15 godina. Jednostavmo, premalo je stručnih ljudi koje rade sa hiljadama djece. Sa druge strane, nastava je tako postavljena da se više djeca uče, a malo se fokusiramo na njihov emotivni. To je obično razredni čas jednom sedmično, ili čas kod nastavnika koji predaju neke predmete koji nisu, tako da kažemo „stručni i naučni“, kao što su likovno, muzičko, vjeronauka ili fizičkom. To su predmet koji jedini ostavljaju bar malo prostora da se više razgovara sa djecom – ističe on.
On naglašava koliko je teško da, i kada radite samo sa jednim djetetom, da primijetite sve njegove promjene, a kamoli kada radite sa hiljadu.

– Svi već godinama upozoravano da činjenicu da je premalo stručnih ljudi koji rade sa djecom. Niko me ne može ubijediti da nemamo mogučnost da zaposlimo, za početak, više psihologa u škole – naglašava Mihić.

Stigmatizacija mentalnog zdravlja
Jedan od gurućih problema na našim prostorima je i stigmatizacija mentalnog zdravlja, odnosno preventive mentalnog zdravlja. Kada se desi tragedija kasno je da se pitamo šta je bio problem.

– Mi kao društvo imamo jezivu stigmatizaciju da ljudima koji imaju mentalne ili emocionalne poteškoće. Odmah smo u stanju da ih odbacimo i precrtamo – ističe Mihić.

Kako kaže, zna da stručna lica u školama rade i poslije radnog vremena.

– Toliki je red pred tim ljudima, dok su s druge strane i ono malo tih stručnjaka imamo zagušeni kojekakvim administravnim poslovima. Zato smo u situaciji da na hiljadu djece znamo da imamo desetak koji imaju neki problem, ali potrebno je puno više rada sa svima. Na primjer, skoro polovina treba razgovor, čisto da bi im se pomoglo oko bilo kog proglema – kaže on.

Mihić ističe da gotovo nikada dijete nije samo u svom problemu. Obično problem bude u cijeloj porodici.

Kako navodi, sve ovo što se dešava ovo nije problem samo škola, već i cijele nacije.

Čemu učimo djecu?
Nastavni plan i program je takav da je veoma malo prostora predviđeno za razgovor sa djecom. To primjećuju već godinama i prosvjetni radnici i roditelji, a na kraju krajeva i sama djeca.

– Bio sam na seminaru prije nekoliko godina i pitanje je bilo da „gdje“ učimo djecu. Od 30 prosvjetnih radnika 27 je pokazalo na glavu, samo tri na srce. Prosvjetni radnici koji predaju, da kažemo ozbiljne predmete, misle da je njihovo najvažnije. Mi mislimo da je naše. Ali, bitno je da se nađe sredina. U tome i treba da bude bogatstvo školovanja i da se djeci ponudi raznolikost učenja i nadograđivanja – kaže Mihić.
Premalo je stručnih ljudi, a previše problema

Mihić kaže da je primijetio da se djeca teško otvaraju. Nažalost, i  roditelji se teško otvaraju.

– Mi smo u školi u posljednje dvije godine sasvim slučajno otkrili neke stvari, odnosno da je neko u baš velikom problemu. Kod nas se sve svodi na to da je sramota tražiti bilo kakvu pomoć, što je pogrešno. U svoj toj situaciji niko ne zna ko je „ekspres lonac“  – naglašava on.
Crnilo na sve strane

Mihić smatra da su nam djeca su izložena brojnim opasnostima. Kako kaže, nije to samo više ni Internet ili TV. Jednostavno, dodaje, svuda se propagira crnilo i niko ne može da ga ubijedi da je to normalno.

– I u crkvi propagiram da više radimo na duhu. Mora se i vjera približiti više ljudima, ali ne u smislu da bude kazna i težina, nego oslobođenje. Nigdje ne vodi da se samo crnilo prikazuje, i kada se desi da nekome u svemu tom pukne film, pitamo se šta bi – rekao je.

Većina djece pod pritiskom
Mihić smatra da je pritisak na sve sve jači.

– Sada imamo i elitne škole sa gordom djecom i roditeljima. Puno je djece razmažemo, uoobraženo. Roditelji su skloni da tu djecu forsiraju da budu najbolji u svemu i nameću im nešto i čemu nisu dorasli. Moraju biti sve petice. Pa i kod nas imamo škole u koje djeca dolaze sa advokatima ako im nešto nije po volji. To je poražavajuće – kaže Mihić i dodaje da sve ovo nije od juče. Decenijama se pravi pritisak.

– Nažalost, bilo je i slučajeva da djeca pod pritiskom dignu ruku na sebe. Sreća, ne uspiju. E, onda se to zataška. Sve to ničemu dobrom ne vodi – kaže on.

– Bogataška djeca su pod pritiskom moraš biti najbolji, a ona druga su pod pritiskom siromaštva. U svemu tome djeca vide problem ali su nemoćna. Ako još nemaju naviku da traže pomoć, ili nemaju od koga da zatraže, onda smo u još većem problemu – zaključuje on.

Svi smo svima ogledalo
Alarm je upaljen. Nažalost, upalilo ga je dijete, a svi su se složili s tim da dijete počini zločin odgovorni su svi. Uticaj na svijest djeteta svi imamo.

Svi smo mi ogledalo nečemu i nekome. Očigledno je da su potrebne sistemske promjene, ali itekako je bitno i da svako pođe od sebe, za početak.

izvor:Aloonline/FOTOBijeljina.com