Situacija u kojoj je (grado)načelnik neke lokalne zajednice iz jedne političke opcije, a skupštinska većina iz druge, u Republici Srpskoj neminovno znači da građani u toj sredini moraju da imaju čelične nerve, jer će njihovi problemi na kojima insistiraju da budu riješeni u najvećoj mjeri biti stavljeni sa strane ili će se nadležni njima prebacivati kao pingpong lopticom, uvijek optužujući drugu stranu za nemar što nešto nije urađeno.

Ovo na svojoj koži već nekoliko godina posebno osjećaju građani Banjaluke i Bijeljine, u kojima su gradonačelnici iz reda opozicije, dok je skupštinska većina okupljena oko koalicije koja je na vlasti u Republici Srpskoj.

Tu su rijetki primjeri da je neka odluka usvajana jednoglasno u korist građana, a gotovo svi suštinski problemi, poput kanalizacije, vodovoda, električne energije, grijanja, seoskih i gradskih puteva, odvoza smeća i drugih oblika pomoći predmet su nesuglasica većine i gradonačelnika, i koriste se kao oružje da se suprotna strana optuži za nerad ili blokadu.

U takvoj situaciji, slobodni smo da kažemo da su i građani prihvatili tu igru, pa su se otvoreno stavili na jednu od strana, žestoko braneći te stavove iako se tiču svih njih.

Ovakav primjer mogli smo nedavno vidjeti tokom protesta u Banjaluci, kada su se mještani više naselja okupili kako bi poručili gradskim vlastima da je nedopustivo da u 21. vijeku nemaju vodu danima. Na protestu su se tada mogle čuti dvije verzije, jedna koja je dala podršku okupljenima i optužila gradonačelnika da je kriv za to što nema vode, ali i ona druga u kojoj je poručeno građanima da će voda doći kada vladajuća koalicija u Skupštini grada zakaže sjednicu.

Građani, koji su zaista došli da ukažu na problem, tako su se našli između dvije vatre i bez adekvatnog odgovora na pitanje šta uraditi da se voda više ne isključuje.

Ovo je samo jedan od brojnih primjera kako u Republici Srpskoj lokalne zajednice dolaze u problem tamo gdje nije ista zakonodavna i (grado)načelnička vlast, i gdje je situacija takva da su obje strane spremne žrtvovati potrebe građana zarad lične koristi ili, kako to kažu sagovornici “Nezavisnih novina”, političke sebičnosti.

Političke trzavice na lokalnom nivou, kaže novinar Dragan Maksimović, normalna su pojava. To se, navodi, može riješiti izborima, ali za tako nešto, tvrdi, još uvijek kod nas ne postoji dovoljna politička pismenost.

“Dok god politička pismenost stanovništva ne dostigne neki veći stepen otkrovenja, koji bi svaku vlast kažnjavao na narednim izborima, a ne da im kliču jer im je neko doveo pitku vodu u 2024. godini, do tada ćemo imati stanje kakvo imamo”, naglašava Maksimović.

Kako onda riješiti situaciju da građani ne ispaštaju zbog odnosa čelnih ljudi i većine?

Najlakše je da (grado)načelnik i skupštinska većina budu ista politička opcija. Ali…

“Skupštinska većina koja je u istoj političkoj ravni sa gradonačelnikom samo olakšava donošenje odluka, ali to nikako ne znači da su one ispravne. Naprotiv, takva vlast, u šta smo se imali priliku uvjeriti bezbroj puta, samo vodi u totalno jednoumlje koje nema veze sa demokratijom, a kojoj navodno težimo”, dodaje Maksimović.

Tanja Topić, politički analitičar, problematiku vidi i u ideji da se (grado)načelnicima daju veća ovlašćenja, jer, kako ističe, tek tada autoritarne ličnosti mogu vrlo brzo sve zatvoriti u krugu sopstvene samovolje.

Ovdje je više nego jasno da skupštinska većina kao zakonodavac ima najveću vlast u lokalnoj zajednici. Samim tim, ima mogućnost i da, ukoliko ne želi neki zakon, proces blokira neizglasavanjem ili čak i nedolaskom na sjednicu skupštine, kao što se u najvećem gradu u Srpskoj nerijetko dešavalo u proteklom periodu.

“Možda bi bilo dobro da se pokuša naći rješenje prema kojem će se odbornici sankcionisati ukoliko bojkotuju sjednice i vrše opstrukciju”, dodaje Topićeva.

Još jedna od ideja o kojoj bi se moglo diskutovati jeste i da se zakonom definiše da se (grado)načelnici ne biraju direktnim putem, već da ih bira skupštinska većina. Mnogi smatraju da se gradski oci na taj način više ne bi mogli vaditi da je neko drugi kriv što problemi građana nisu riješeni.

Ali, naši sagovornici nisu oduševljeni ni ovom idejom.

“Lično sam za neposredan izbor gradonačelnika jer je to veći demokratski potencijal, u kojem stranke ne odlučuju potpuno o životu i smrti”, kaže Topićeva.

“Ništa tu ne treba dirati. Sve je kako treba i što se tiče načina izbora gradonačelnika i što se tiče nadležnosti generalno. To što su ljudi koji sjede u odborničkim klupama, načelnici ili gradonačelnici stavili sve u službu ličnog interesa, to je drugo pitanje. Zašto bi neko bio protiv bilo kakvog rješenja ukoliko je u interesu svih građana? Jer želi iz toga da izvuče neki interes, uglavnom lični”, zaključio je Maksimović.

Izvor: Nezavisne