Neki susreti, iako se dese slučajno, više su od slučajnosti, dogode se sa razlogom i mogu biti primjer ljudske empatije i solidarnosti. Takav je kod manastira Ostrog u Crnoj Gori bio susret Ilije Bakračevića iz Kraljeva i porodice Šarić iz Banjaluke.

Osjećaj povezanosti pri prvom susretu Ilije i porodice Šarić

Ilija je pri tom prvom susretu, iako je porodicu Šarić prvi put vidio, osjetio povezanost sa nima. Ugledavši ih kako dječaka u invalidskim kolicima nose uz stepenice kako bi ušli u manastir, odmah je priskočio da pomogne.

“Taj osjećaj je riječima teško opisati. Dijete je bilo u invalidskim kolicima, disalo je uz pomoć cijevi u grlu i moja jedina želja je bila da im pomognem, jer nisu mogli sami”, rekao je ovaj tridesetdvogodišnji Kraljevčanin.

Šarići su, kaže on, bili zahvalni kao da je uradio nešto veliko. Kasnije ih je još jednom sreo, bila je gužva i ljude je zamolio da naprave malo mjesta za dječaka i da mu daju prednost, jer mu je disanje svakako otežano.

Iako nije imao kontakt, Ilija nije odustao da nađe Šariće

Iako su na me njega ostavili jak utisak, ne zna kako se nije sjetio da porodicu pita za bilo kakav kontakt. To mu je naročito bilo žao kada je došao kući, jer sam osjetio želju da im pomogne onoliko koliko može

“Nisam htio odustati, nego sam svoju priči i želju da stupi u kontakt sa porodicom iz Banjaluke objavio na facebook-u. Tamo su ljudi odmah prepoznali o kojo porodici je riječ i pomogli mi da stupim u kontakt sa njima. Nemam velikih mogućnosti da pomognem, ali ću od srca dati koliko imam, a biće mi zadovoljstvo i da ostanem u kontaktu sa njima”, rekao je Ilija.

Ne može mnogo, ali želi da pomogne koliko može

Kontaktirao je, kaže, Šariće i ponudio im, da ukoliko budu željeli, posjete manastir Tumane ili Banju Koviljaču, koji se nalaze u blizini mjesta gdje on živi, te da im plati putne troškove.

“Oni već dolaze u Banju Koviljaču u ‘Medef centar’, ali bih pokušao naći i neku drugu banju koja bi bila odgovarajuća za dječaka. Možda ne mogu pomoći da se dječak izliječi, dijagnoza je takva kakva je, ali mogu roditeljima olakšati njihovu borbu, jer to su za mene pravi heroji”, kaže Ilija.

Ilija du bude primjer drugima

Nada se da će njegova priča podstaći i druge da se aktiviraju i da pomognu ovoj, ali i svim sličnim porodicama, koje svoju bitku vode u tišini, ne žale se, ne traže ništa, ali su zaslužili pažnju.

Majka Vera oduševljena Ilijinim postupkom

Vera Šarić, majka jedanaestogodišnjeg Milana, kaže da njenom iznenađenju nije bilo kraja kada je Ilija stupio u kontakt sa njom i rekao da želi da pomogne.

“Sasvim slučajno smo se sreli, zapamtila sam ga jer je sam prišao da pomogne da odnesemo kolica u manastir, nismo mogli sami. Kada smo izašli takođe je priskočio da pomogne, a i upozorio je ljude da oko Milana naprave prostora i da ga puste prvog da prođe jer je bila gužva”, kaže Vera.

Ne dešava se često da su ljudi empatični

Kako nije navikla da su ljudi tako pažljivi, ostavio je utisak na nju. „Pitala sam ga odakle je, kada je tako divan čovjek. Rekao je da je iz Kraljeva, a ja da sam iz Banjaluke i to je sve što smo razgovarali“, rekla je Vera.

Milan od trećeg mjeseca života diše uz pomoć respiratora

Obradovala se kada je čula da želi da stupi u kontakt sa njom i da pomogne Milanu. Milan boluje od kongenitalne miopatije i hronične respiratorne insuficijencije. Još od svog trećeg mjeseca nalazi na se respiratoru za vještačko disanje i kreće se pomoću kolica.

Svaka pomoć dobrodošla

“Svaka pomoć nam je dobrodošla, jer se trudimo da Milanu omogućimo normalno djetinjstvo, uprkos svim fizičkim nedostacima koje ima, jer je on mentalno zdravo i bistro dijete”, kaže Vera.

Zbog bolesti mišića ne može da hoda, a zbog izraslina u grlu mora da diše preko respiratora i ima kanilu na vratu, te mora da jede blendanu hranu. Uz pomoć asistenta ide redovno u školu.

 

Cilj – omogućiti Milanu normalno djetinjstvo

“Uz pomoć Humanitarne organizacije ‘Budimo ljudi’ koja je organizovala humanitarne akcije za Milana, nabavili smo sve potrebne aparate, kolica, pa i veći kombi, kako bismo mu omogućili da što više izlazi vani, da ne bude zatvoren u kući”, kaže Vera.

Voljela bi , kaže, da ima više razumijevanja iz Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović”, te da Milanu omoguće intenzivniju fizikalnu rehabilitaciju, koja mu je neophodna.

“Sada je to vrlo rijetko, mada su nam tu blizu. Tako da idemo privatno u ‘Medef centar’ u Banji Koviljači, gdje imamo i smještaj zahvaljujući ljudima koji su nam ustupili stan i koristimo ga kad god je lijepo vrijeme”, kaže Vera.

Sve to zahtijeva puno energije, vremena, ali i novca. Vera je nezaposlena jer je Milanu potrebna njega 24 časa, tako da muž jedini radi, a osim Milana imaju i dvije starije kćerke.

“Sve se to nekako preživi. Čovjek se saživi sa svojom sudbinom, nauči da živi, da se bori i da ide dalje”, kaže Vera.

Banjaluka.com