Prošlo je deset godina od katastrofalnih poplava koje su pogodile Semberiju i Bijeljinu, a slike iz tog perioda još uvijek žive u sjećanju većine Semberaca. Danas, u popodnevnim satima, kada smo prolazili kroz Brodac, Velino Selo, Ostojićevo i Batković, pored rodnih njiva pod kukuruzom i pšenicom, pored lijepo uređenih imanja, kao da nam sve to od prije deset godina liči samo na ružan san i ništa više. A, ljudi, ko ljudi. Pamte i prepričavaju, prenose s koljena na koljeno.

Krsto Božić (65), penzioner, okopava kukuruz na njivi. Kukuruz odlično napreduje i Krsto se nada dobrom prinosu ove godine. Ipak, on se dobro sjeća tih katastrofalnih poplava iz 2014. godine.

Ostojićevo bilo među najugroženijim selima

“Ostojićevo je bilo među najugroženijim selima prije deset godina. Voda je stizala čak do plafona kuća. Evo, vidiš onu banderu pored puta, tamo, naprijed, sve je bilo pod vodom. Bilo je to jedno veliko jezero preko koga su plovili čamci, da ljudima dopreme vodu za piće i hljeb, onima najhrabrijima koji su boravili na tavanima kuća. Samo je seosko groblje u jednom dijelu bilo suvo. Sve ostaloje bilo pod vodom. Kukuruz, koji je virio iz vode, on je i opstao nekako. Sve ostalo je bilo u mulju, kada se voda napokon povukla. Sve sam morao te godine presijavati. Sijali smo kukuruz sredinom juna i iskoristili smo ga za silažu. Život se nekako obnovio, vratio se u normalne tokove. Nije nam bilo lako. Sve je prešlo preko mojih leđa, od malih nogu, do mladosti, pa i kasnije. Tako je nekako preko naših leđa prešla i ta poplava”.

Živjeti se mora, bez obzira na sve nedaće

Krsto kaže da je Ostojićevo pretrpjelo ogromnu štetu u poplavama iz 2014. godine.

“Dosta stoke se podavilo, zemlja se onečistila, namještaj u kućama je uništen. Morali smo se sami snalaziti, onako kako smo znali i umjeli. Nismo mi mogli dugo čekati na tuđu pomoć. Vlada Republike Srpske dala je vaučere, bilo je neke pomoći iz inostranstva. Mnogima je pomoć kasno stigla, jer se nakon iscrpljivanja vode iz podruma i kuća i isušivanja zidova moralo čekati na pogodan trenutak da se otpočne obnova. Ušli smo i u zimu, a nismo kuće obnovili. Živim u staroj kući, tako da i dan danas osjećam vlagu u nozdrvama. Stare kuće nemaju izolaciju, pa nikako da se ta buđ iz zidova i temelja ukloni. Živjeti moramo, moramo ići dalje”, kaže Krsto Božić.

Da se nikad više ne ponovi takva katastrofa

U Gornjem Brodcu, u Suvari, voda je bila u dvorištima i podrumima kuća.

Milica Sofrenić(70) kaže da se još uvijek osjeća vlaga u zidovima kuće u kojoj živi, nakon katastrofalnih poplava iz te 2014. godine.

“Morali smo bježati iz svojih kuća. Sedam dana smo bili u Bijeljini. Kada smo se vratili, imali smo šta i vidjeti. Krš i mulj na sve strane. Kod moje kćerke u Ostojićevu, voda je bila do plafona. Velike štete smo pretrpjeli. Otvaram prozore i zimi i ljeti, ali nikako da se vlage riješim. Ovdje je samo asfalt bio suv. Ostalo je bila voda i mulj. Velika je to katastrofa bila. Kod moje sestre voda je bila do prozora na kući”.

Vlado Đurđević (71) kaže da za svoga života nije upamtio poplave kao one koje su Semberiju zadesile te 2014. godine.

“Ovo je centar sela, zvani Suvara, tako da je, kako mu i ime kaže, malo bolje prošao nego drugi dijelovi Gornjeg Brodca. Velike štete smo pretrpjeli, svinje i ovce su podavljene, živina stradala. Bio je to stogodišnji povodanj. Niko od nas to nije upamtio. Dvije su se vode sudarile, Drina i Sava. Daj Bože, da se ovo više nikada ne ponovi”, kaže Vlado Đurđević.

Bijeljina.com