Prije 26 godina Ljubica Mrkajić napustila je Ukrajinu, s namjerom da preko Drine pronađe mjesto za bolji život. Zahvaljujući ratnom vojnom invalidu RS Boži Mrkajiću spasava se od trgovaca bijelim robljem i svoju sreću pronalaze u braku. Svoj rodni Herson nije zaboravila, ali ostala je među srpskim narodom, sa željom da njena djeca imaju sigurniju budućnost, ne sluteći da će joj život donijeti mnoga iskušenja…

Za Ljubov Romanjenkovu, prilika da radi u Bosni i Hercegovini, te 1997. godine, bila je šansa da započne novi život izvan matice Ukrajine u kojoj se teško dolazilo do sigurnog posla. Spremna za nepoznat svijet, ni slutila nije da će na balkanskoj ruti završiti kao plijen trgovine ljudima… Ali, sreća je bila na njenoj strani…

“Kod nas je bilo, u to vrijeme, jako nestabilna situacija, kako kažu, i bez rata sve se rušilo. Tako da je obećanje da ću dobiti dobru platu i siguran posao kao konobarica bilo dovoljno da krenem iz Ukrajine sa još nekolicinom djevojaka. Imala sam svega 26 godina i nisam znala šta da radim. Jedini spas u tom trenutku bio je Boža Mrkajić koji je, nakon upoznavanja, imao ozbiljne namjere. Odmah sam pristala na udaju, jer nisam htjela da se bavim prostitucijom. Iako je već tad bio ratni vojni invalid to ga nije sputavalo da pokaže svoju hrabrost u svakom trenutku, jer bio je sposoban u svemu bez jedne ruke i bez jedne noge, čak sposobniji od mnogih zdravih mušaraca”, priča  Ljubica Mrkajić.

Sve to je mlada Ljubov pronašla u Boži Mrkajiću, borcu Vojske Republike Srpske, rodom iz Šekovića, koji je dio svoga tijela ugradio u temelje otadžbine, a koja mu kao zalog za hrabrost, daje plac u Novom naselju Janja, kako bi sagradio dom za svoju porodicu. Udajom dobija novo ime – Ljubica Mrkajić, ali i najljepše životne darove – kćerku Mariju i sina Svetozara… Porodična sreća, ipak, nije dugo trajala…

Na pitanje kako je preživjela smrt supruga i da kao mlada udovica sa svega 37 godina preuzme brigu o djeci, Ljubica odgovora da nije ni znala šta je snašlo u tom trenutku, dodajući, da je jednostavno morala da se bori.

“Bila sam svjesna da sam ja svojoj djeci i otac i majka. Slično sam i sama doživjela, bila sam djevojčica kad mi je otac preminuo i kad sam svoj život nastavila sa majkom, bez braće i sestara. Nakon Božine smrti ostala je njegova majka koja i danas živi sa nama i lijepo se slažemo”, kaže Ljubica Mrkajić, dodajući, da je djeci bilo najteže naon njegove smrti. Kćerka Marija ga je zapamtila, imala je šest godina, dok Svetozar nije upamtio oca, jer je bio mali, svega tri godine.

Odlazak muške glave bolan je za cijelu porodicu, i za tu bol riječi se teško pronalaze.

Tupi osjećaj praznine, koji vrijeme ne može ispuniti, jedino, majčina ljubav može ublažiti…

“Kad sam odlazio kod drugova mogao sam da spoznam šta znači prisustvo oca i njegova ljubav i u takvim trenucima osjećao sam prazninu u srcu. Zato mogu slobodno reći da je moja majka meni sve. Ona je za mene borac i jedina osoba koja ima moje svo poštovanje”, ispričao je sin Svetozar.

“Majka će uvijek biti tu, jer ona je bila bitna figura u mom životu”, kaže kćerka Marija dodajući da bi voljela da doživi duboku spokojnu starost.

I kao da gubitak supruga, nagomilani krediti da bi se kuća završila i odgoj dvoje male djece nije bilo dovoljno… Život Ljubicu stavlja na novi ispit, ovaj put, bilo je u pitanju njeno zdravlje, i to – ona dijagnoza, od čijeg imena svi zaziru, a koju je ona herojski pobijedila…

“Krenula sam zbog nečeg drugog u bolnicu, da bi tom prilikom otkrili tumor na bubregu, potom su me hitno operisali. Iako se moram čuvati, kažem sebi dobro je – može da se živi”, tvrdi Ljubica.

Ljubica živi zahvaljujući svom optimizmu i hrabrosti da svakom problemu pogleda u oči… Naizgled, krhka i nježna, sa prkosnom slavenskom dušom, ona stoji iza svake svoje životne odluke..

Na pitanje da li bi nešto mijenjali u svom životu i da ima priliku da vrati film unazad da li bi drugačije postupili u prošlosti, Ljubica kaže da ne bi možda došla na ove prostore, ali da bi sigurno otišla iz Ukrajine.

Iz rodnog Hersona otišla je davno, u njen prtljag stale su samo uspomene na djetinjstvo u zemlji koja je znala i za bolje dane… Danas, kada rat bukti u njenom zavičaju, Ljubica priznaje da je život tamo gdje ti je porodica i gdje si kroz potomke pustio nove korijene…

Izvor/Foto:BN