Stefan Vulić (22), radnik bijeljinskog preduzeća „Pass“ jedan je od rijetkih mladića na ovim našim prostorima koji je savladao vještinu rada na razboju. Stefan je završio Poljoprivrednu školu – smjer poljoprivredni tehničar. Vještinu tkanja naučio je prije sedam godina od bake Mare Jakšić u semberskom selu Crnjelovo.

U proteklih sedam godina Stefan je na razboju otkao bezbroj tkanica, šalova, peškira, torbi i nekoliko jeleka i ječermi, gornjih dijelova muške i ženske odjeće.

„Još uvijek  radim na razboju, ali, u posljednje vrijeme prikupljam i originalne narodne nošnje iz Semberije, sa Majevice i iz Sarajevskog polja, odakle vodim i porijeklo. Moji roditelji su prije rata živjeli u okolini Kaknja. Imam  sačuvan bardak za rakiju, star oko stotinu godina, siniju koja je napravljena u Vršanima početkom Drugog svjetskog rata. Imam sačuvane stare pegle na žar, ručne mlinove za kafu, ručne preslice, grebenove za raščešljavanje vune. Ima i jelek koji je star oko stotinu godina. U svojoj zbirci imam tkani peškir koji je star 112 godina. Uglavnom, išao sam po selima i od starih žena tražio te stare odjevne predmete. Mnogi ih čuvaju kao porodične uspomene i relikvije, ali, kada im kažem da ću ih sačuvati od zaborava, rado mi poklanjaju te odjevne predmete, jer znaju da idu u sigurne ruke. U Semberiji  danas malo mladih uopšte zna šta je i za kakve potrebe služi razboj.

Puno je i onih u srednjoj generaciji koji su to zaboravili. Jedino još bake, starosti sedamdeset, osamdeset i više godina znaju za razboj i za tkanje. Mnoge starije žene, koje su nekada tkale bez, nisu više među živima. Namjeravam da se još dugo bavim prikupljanjem starih odjevnih predmeta. Na sajmove i izložbe rijetko idem, jer je ovo nošnja koja se mora pažljivo čuvati od habanja“, kaže Vulić.

Vulić kaže da su se njegov čukundjed, pa i djed Milivoje, u slobodnom vremenu bavili stolarskim zanatom. Umjetničku crtu i ljubav prema tradiciji i prikupljanju starih predmeta Stefan je naslijedio od svojih predaka.

Bijeljina.com