Učiteljica Tomanija Božović je bila prava dama. Otmena i kulturna. Plijenila je svojom dobrotom, znanjem i ljepotom. Bila je obučena kao tadašnje svjetske glumice. Besprijekorno dotjerana. Glava gordo uzdignuta, pokreti odmjereni i pažljivi. Iz čitave njene figure je izbijala profinjenost i srdačnost. Ljubav i mjera.

Ljudi najviše pamte svoje učiteljice ili učitelje, mnogi će reći da su baš njihovi bili najbolji ikad.

“Ne pitajte da li se sjećam svoje prve učiteljice. Bila sam ratni đak. U to vrijeme se išlo u školu mjesec-dva, pa se nastava prekidala. Gubili su se mjeseci, pa se gubila i godina. Svaki put, po povratku u školu, pred nas đake bi stala neka druga učiteljica, tako da ih se i ne sjećam. Jedino se sjećam poslednje, učiteljice Koviljke Psončak. Ona mi je bila učiteljica u četvrtom razredu. Prema nama đacima odnosila se blago, kao majka. Bila je veliko, jako i toplo utočište. Mnogo smo je voljeli i mnogo smo od nje naučili. Učila nas je da se družimo, poštujemo i budemo dobri ljudi”, priča Tomanija Božović, koja je stasala za školu u godinama Drugog svjetskog rata.

Po završetku osnovne škole, obrazovanje nastavlja u Gimnaziji, koja je tada bila i jedina srednja škola u Bijeljini. Inače, u to vrijeme osnovna škola je trajala četiri, a gimnazija osam godina.

“Lijepi su bili gimnazijski dani. Posebno ih je krasilo drugarstvo i zajedništvo, to se osjećalo na svakom koraku, prisjeća se Tomanija Božović navodeći slučaj jedne važne utakmice Fudbalskog kluba ,,Radnik“, kada su sve djevojčice krenule s drugovima iz razreda na stadion, da skupa navijaju, iako ih fudbal nije zanimao. Kaže, to je bio jedini put da je bila na stadionu. Po završetku Gimnazije obrazovanje nastavlja u Bijeljini, upisuje Učiteljsku školu koja je godinama bila uzor za čitavu Bosnu i Hercegovinu u stvaranju uspješnog učiteljskog kadra.Učiteljska škola je tada trajala pet godina. Četiri godine usvajali smo opšte znanje, a petu godinu pedagoške predmete. Nastavnici ove škole ostali su mi u sjećanju po spremnosti da pruže svaku pomoć i podršku u praktičnom osposobljavanju za uzvišeni poziv učitelja. Naglašavali su da, prije svega, moramo da budemo moralne ličnosti, te da je privilegija biti učitelj. Posebno bih izdvojila pedagoga Božu Pavlovića. Izuzetna su bila njegova predavanja, pogotovo po pitanju organizacije pedagoške prakse, te pomoći i podrške u pripremi i organizovanju praktičnih predavanja nas, budućih učiteljica i učitelja,’’ ističe Tomanija Božović koja nakon diplomiranja ostaje da radi u Bijeljini.

Učiteljevanje je počela u februaru mjesecu 1962. godine, u Osnovnoj školi ,,Hamza Hamzić“ ( sada OŠ ,,Jovan Dučić“), a od 1965. godine prelazi u Osnovnu školu ,,Radojka Lakić“ (sada OŠ ,,Sveti Sava“), gdje ostaje sve do odlaska u penziju. Prisjeća se kako je škola ,,Radojka Lakić“ godinama imala veliki priliv učenika, pa su pojedina odjeljenja smještali u zgradu Gimnazije, a jedne godine i u OŠ ,,Fadil Jahić Španac“ (sada OŠ ,,Knez Ivo od Semberije“).

“U jednom periodu smo imali po šest odjeljenja jednog razreda, toliko je bio veliki priliv učenika u tu školu,’’ prisjeća se Tomanija Božović dodavši da je učiteljski poziv zahtjevan i često težak zadatak, ali je taj poziv i dalje najplemenitije zanimanje na svijetu.

“Nije to lagano zvanje, a dužnosti i obaveza je na pretek. Međutim, oblikovati mlade živote i uputiti ih na pravi put, nema cijenu, naglašava, te dodaje da su za nju svaka generacija učenika i njihovih roditelja bili novi izazov.

Iz godine u godinu uvodilo se nešto novo, ali uvijek sam to prilagođavala djeci. A kada bi nakon četiri godine došao trenutak rastanka, plakali smo i djeca i ja. Kako i ne bi? Tokom te četiri godine bi se srodili, postali kao jedna velika porodica,’’ priča Tomanija Božović.

Učiteljsko srce uvijek ostaje veliko. S godinama samo raste. Danas je, kaže, malo njenih bivših đaka u Bijeljini, životi su ih odveli na sve strane svijeta.

“Kad se susretnemo popričamo, prisjetimo se školskih dana, a radujem se kad čujem da su zadovoljni svojim životnim uspjesima. Nakon toliko godina, kada me pri slučajnim susretima pozdrave, naravno da se nekih sjetim, a nekih ne, ali uvijek mi bude neizmjerno drago kada mi se jave,’’ priča Tomanija Božović koja je nedavno napunila 91 godinu. U desetoj deceniji života, okružena ljubavlju kćerki i njihovih porodica, posebno uživa u njegovanju cvijeća. Najdraže su joj ruže, pogotovo crvene, taj simbol savršenstva i ljepote. Mnoge od njih su joj poklonili đaci.

Izvor: Semberija info