Banjalučka Klinika za psihijatriju prima do 100 pacijenata, a prema riječima načelnice Nere Zivlak Radulavić trenutno se liječi oko 80 pacijenata, među kojima su i maloljetnici

Najmlađi pacijent Klinike za psihijatriju Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske u Banjaluci ima samo tri godine, a osim zbog hroničnih bolesti građani Srpske sve češće traže pomoć stručnjaka zbog različitih oblika depresije i bolesti zavisnosti.

Posljedice pandemije virusa korona, neizvjesnost, besparica, te brza i stresna svakodnevica samo su neki od razloga što sve veći broj ljudi ne uspijeva samostalno da se izbore sa tim problemima zbog čega pomoć traže od stručnjaka. Ipak, ima i onih koji ovaj oblik terapije smatraju neophodnim samo kada nemaju drugi izlaz.

Majka troje djece iz Banjaluke jedna je od onih koja smatra da se treba obratiti za stručnu pomoć ukoliko to poboljšava kvalitet života. Kako kaže, problemi su joj počeli krajem prošle godine kada je shvatila da ih neće moći riješiti sama.

– Oktobar, budim se nakon sat vremena sna. Djeca imaju ospice, muž koronu, djeca upalu grla…i tako dva mjeseca. Ja hvala Bogu zdrava, ali vidim počinju svi da me nerviraju. Svaki dan sam se sve više povlačila u sebe, a skoro da nije prošao dan da nisam plakala. Rekoh: „Treba mi psiholog“ – počela je svoju ispovijest ova mlada majka.

Kako kaže, prije toga je pokušala da razgovara sa svojim najbližima, ali je imala osjećaj da je ne razumiju i da ju smatraju jačom nego što zapravo jeste. Pronašla je psihoterapeuta koji joj, kako tvrdi, otvorio oči.

– Suočio me sa mojim problemima iz djetinjstva za koje nisam ni znala da imam. Imam ih i dalje, ali ih ne potiskujem više. Nakon seansi, svakodnevno radim na sebi – kazala je ona za portal mojabanjaluka.info dodavši da joj je pomoć bila neophodna, te da je sada srećna i ispunjena osoba.

Ima i onih koji čekaju posljednji trenutak da potraže pomoć psihologa ili psihijatra. Jedan od njih je banjolučki student B. T. kome je teška porodična situacija uticala na rad i školovanje. Kako kaže za naš portal, misli da za sada može sam da se izbori sa izazovima bolesti koje ima njegov najmiliji.

– Moram da budem jak, mislim da mogu sam da iznesem sav ovaj stres, iako su mi roditelji rekli da ne bi bilo loše da se obratim nekome kako bi mi olakšali svakodnevicu. Ipak, mislim da moram da budem jak zbog njih, jer vidim koliko snage imaju. Čini mi se da smo mi mlađi mnogo krhkiji od njih. Ne znam šta će biti – ispričao je ovaj mladić dodajući da se i boji osude okoline ako potraži savjet psihologa ili psihijatra.
Banjalučka Klinika za psihijatriju prima do 100 pacijenata, a prema riječima načelnice Nere Zivlak Radulavić trenutno se liječi oko 80 pacijenata, među kojima su i maloljetnici.

– Trenutno je hospitalizovano osam maloljetnih pacijenata, a razlozi su pervazivni razvojni poremećaji, emocionalni poremećaji, poremećaji ponašanja, štetne upotrebe supstanci i slično. Najmlađi pacijenti koji trebaju stručnju pomoć su od tri godine starosti, a može da se radi o pervarzivnom razvojnom poremaćaju – kazala je Radulovićeva misleći na poremećaje kao što su autizam, Aspergerov i Retov sindorm, ali i na druge slične poremećaje.
Prema njenim riječima, sva akutna stanja su razlozi za hospitalizaciju.

– Najčešće je riječ o akutnoj psihozi, apstinencijalnoj krizi, pogoršanju osnovne bolesti kao što su bipolarni afektivni poremećaj i šizofrenija – pojasnila je načelnica dodajući i suicidalnost, stanja psihomotorne uznemirenosti uzrokovane pogorašnjem psihičkog stanja, intoksikacije alkoholom i psihoaktivnim supstancama koja se praćena psihomotornim nemirom i agresivnošću, različite bolesti zavisnosti.
Pacijenti se u Klinici za psihijatriju liječe uglavnom 21 dan jer, kako je kazala Radulovićeva, Klinika tretira akutna stanja.

– Pacijenti se duže liječe u bolnicama za hroničnu psihijatriju kao što su Sokolac i Jakeš – dodala je ona.
Prema njenim riječima, depresije i zavisnost od kockanja primjetno su u ekspanziji posljednjih godina. Veliki problem nastaje kada se pacijenta otpusti, te nakon terapije i kontrolisanih uslova u klinici ostane sam.

– Jedan od najvećih izazova naših ljekara je problem nefunkcionisanja adekvatne podrške nakon izlaska pacijenata sa Klinike što otežava njihovu resocijalizaciju i rehabilitaciju i razlogom je povratka bolesti i ponovnim hospitalizacijama – objasnila je Radulovićeva.
Rad sa ovom vrstom pacijenata ni malo nije lak, a za razliku od ostalih profesija, psiholozi i psihijatri treba posebno da vode računa da „posao“ ne nose kući.

– Ukoliko bi posao nosili kući brzo bi bili podložni sindromu sagorjevanja i ne bismo bili dobri ni za sebe, ni svoju porodicu, ali ni za pacijente – objasnila je Radulovićeva ističući da onaj profesionalac koji ne uspije izgraditi ove mehanizme rizikuje da razvije mentalni poremećaj.

 

i9zvor:Aloonline/FOTO:Aloonline