Riječi su to velikog Mome Kapora kojima je opisao biser juga Republike Srpske koji veličanstvena ponornica Trebišnjica dijeli na dvije obale, a spajaju ih mostovi u čijem kamenju je zapisana viševjekovna istorija.

Naslonjeno na Trebišnjicu i nadaleko poznato po dobroj hrani, vinima, platanima i dobrim domaćinima, Trebinje se, prema zapisima, prvi put pominje u desetom vijeku pod nazivom Tribunija. U to vrijeme nalazilo se na karavanskom putu koji je vodio iz Kotora i Dubrovnika prema Bosni, a najstariji materijalni dokaz sa natpisom “Trebinje” je uklesan na nadgrobnoj ploči župana Grda iz druge polovine 12. vijeka, pronađenoj u trebinjskom naselju Police.

O Trebinju, gradu sa 260 sunčanih dana u godini, pisali su mnogi, diveći se gotovo svemu što im pruža iz bogate riznice prirodnih ljepota i materijalnog kulturno-istorijskoj nasljeđa gdje su mostovi, ipak, jedan od njegovih zaštitnih znakova. Prema nekim autorima, na teritoriji grada ima ih možda čak i 50, različitih vrsta i veličina.

Neki se usuđuju da ovaj grad nadomak mora oslove sa “mala Venecija” upravo zbog zdanja preko Trebišnjice. Jedan od najmističnijih, o kojem se i ponajviše priča, je Perovića, odnosno Arslanagića most za koji Trebinjci ponosno tvrde da “ide” rame uz rame sa onim u Mostaru i Višegradu.

Perovića (Arslanagića) most je najpoznatiji spomenik iz turskog perioda u Trebinju i ima značajno mjesto u balkanskoj arhitekturi 16. vijeka.  Most je kao zadužbinu za svog poginulog sina u borbi sa Mlečanima izgradio Mehmed-paša Sokolović 1574. godine, za vrijeme turske okupacije. Sokolović je za izgradnju mosta dobavio najbolje graditelje i klesare.

Kada su Turci 1687. godine potisnuti iz Herceg Novog, mnoge turske porodice su se iz ovog grada doselile u Trebinje. Među njima je bio i izvjesni Arslan-aga koji je, prema predanju, dobio posjede istočno od Trebinja – na Zupcima, Necvijeću i Jasenu, te pravo da naplaćuje mostarinu preko mosta na rijeci Trebišnjici. Po njemu se od tada most naziva Arslanagića most. Međutim, postoji i druga strana priče o veličanstvenom mostu. Naime, izgradnjom hidroenergetskog sistema na Trebišnjici 1965. godine most se našao pod vodom akumulacionog jezera.

Sljedeće godine, po zahtjevu zavoda za zaštitu spomenika kulture bivše države, voda iz akumulacionog jezera je ispuštena, za šta su bila potrebna dva mjeseca, i tada je izvršeno potpuno uređenje mosta. Most je, zapisano je, rastavljen kamen po kamen, te je svaki obilježen brojem i odložen na polje. Pune dvije godine trajalo je sastavljanje mosta, tako da je ponovo 1972. spojio obale Trebišnjice, a legenda kaže i da je bilo više ponuda za kupovinu mosta, ali nije bio na prodaju.

O Perovića (Arslanagića) mostu, ali ne zaboravljajući i ostale, među kojima su Kameni most i onaj Ive Andrića u centru, za “Glas” je pričao i Nikola Kokić iz Turističke organizacije grada Trebinja. Na početku je otkrio veoma zanimljiv detalj.

– Pod vodom je još most kralja Aleksandra, i to na mjestu gdje je ranije bio Perovića, odnosno Arslanagića most, ali je i dalje u izvanrednom stanju i čeka bolja vremena da bude izmješten, kao što je i onaj Arslanagića, te prenesen u centar grada – istakao je Kokić.

Arslanagića most je jedan, kaže, od najpoznatijih u BiH. Za njegov nastanak veže se nekoliko legendi, a i Kokić je saglasan da je prema istraživanjima najutemeljenija ona da je građen u 16. vijeku i da je zadužbina Mehmed-paše Sokolovića kao uspomena na njegovog preminulog sina.

– Ima legenda o samoj izgradnji koja govori da je građen od materijala nekog starog mosta koji je bio na istoj toj lokaciji tokom rimskog perioda. On je sve do izgradnje brane služio kao most gdje je naplaćivana mostarina, a nju je naplaćivao Arslan-aga i po njemu se i naziva – ističe i podsjeća na dio istorije mosta kada je potopljen i izmješten nekoliko godina kasnije, pet-šest kilometara nizvodno od prvobitne lokacije.

Iako je most sačuvan premještanje je, ipak, ostavilo određene posljedice.

– Nama, kao Turističkoj organizaciji, problem stvara to što je most izmješten te iz to­g razloga ne može da bude zaštićen od strane UNESKO-a, ali bez obzira na to, on je jedan od najljepših u BiH i predstavlja izuzetnu turističku atrakciju Trebinja. Često se u okolini i na samom mostu dešavaju razne kulturne manifestacije i tek treba da se postavimo tako da dodatno zaštitimo taj most – rekao je Kokić.

Drugi, ali ne manje značajan simbol Trebinja je nevjerovatna građevina koja u centru grada plijeni svojom ljepotom. Riječ je o Kamenom mostu. On je izgrađen početkom pedesetih godina prošlog vijeka i postao je jedan od zaštitnih znakova grada.

Stariji Trebinjci pamte, a i zapisano je, da je dosta vremena, na mjestu gdje je danas most, bila skela. Oštra dlijeta i ruke hercegovačkih klesara mjesecima su oblikovali kamene blokove. Bilo je, kako su već i mnogi pisali, među radnicima kažnjenika tadašnjeg sistema, tzv. “informbirovaca” koji su na gradilištu odrađivali svoju kaznu, a stare gradske priče navode da se žurilo s izgradnjom i da je tadašnjem gradu bio potreban snažan i stabilan most.

Ljepotom plijeni, između ostalog, i most Ive Andrića u samom centru grada, a vijekovima tajne krije rimski most na Vučiji. Ovaj most je velika misterija kao i svi stari mostovi čiju gradnju nadležni u Trebinju i šire pripisuju Turcima, Austrijancima ili Rimljanima. Rimski most na Vučiji je, prema navodima iz trebinjske Turističke organizacije, najinteresantniji i izgleda najstariji, udaljen oko dvadesetak kilometara od centra grada. Most Vučija se nalazi na rijeci Sušici, na lokaciji nekadašnjeg rimskog puta koji je vodio od Dubrovnika za Crnu Goru. Smatra se da je sagrađen u 13. vijeku, kada i obližnje Vrmske kule. Nalazi se između dvije stijene i spaja dva strma dijela rijeke. Građen je od tesanog kamena, a gornji lukovi su od sige. Nadsvođenje od sige je sastavljeno polukružnim lukovima, što daje vrlo lijep utisak i uklapa ga u okolni prirodni ambijent. Most se nekada zvao Stari most, Grčki most, most na Sušici, a stanovnici izvan Vučije zovu ga još i Vučijanski most.