„Prvi maj je zajednički praznik svih zemalja na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost“

Dana 4. maja 1886. godine stotine hiljada američkih radnika su izašli na ulice da bi zahtjevali opšte prihvatanje osmočasovnog radnog dana. Čikago je bio centar pokreta. Radnici su tamo mjesecima agitovali za osmočasovno radno vrijeme i uoči 1. maja njih 50.000 je već bilo u štrajku. Novih 30.000 pridružilo im se sljedećeg dana; to je dovelo veći dio čikaške proizvodnje do zastoja.

Strah od nasilnih klasnih sukoba obuzeo je grad. Nasilja nije bilo u subotu i nedelju, 1. i 2. maja. Ali u ponedeljak, 3. maja tuča u kojoj su učestvovale stotine izbila je u Mek Kormik Riperu (Mc Cormick Reaper) između radnika članova sindikata, koji su spriječeni da dođu na posao i onih koji nisu pripadali sindikatu koje je Mek Kormik zaposlio umjesto njih. Mnogobrojna i dobro naoružana policija brzo se palicama i vatrenim oružjem umešala kako bi povratila red. Ubili su 4 člana sindikata, a povrijeđenih je bilo mnogo.

Nakon incidenta, grupa anarhista, predvođena Avgustom Spajsom i Albertom Parsonsom, pozvala je radnike da se i sami naoružaju i u utorak uveče (4. maj) učestvuju u masovnim demonstracijama na Trgu Hejmarket (Haymarket). Izgledalo je da su demonstracije sa samo 3.000 bile potpuni promašaj. Ali pred kraj osoba čiji identitet nikad nije utvrđen bacila je bombu koja je ubila 7 i ranila 67 policajaca.
Gradske i državne vlasti pohapsile su osam anarhista, optužile ih za ubistvo i osudile na smrt.

Dana 11. novembra 1887. godine četvorica, uključujući Parsonsa i Spajsa, su pogubljeni. Svi pogubljeni zagovarali su oružanu borbu i nasilje kao revolucionarne metode, ali njihovi tužioci nisu našli nikakve dokaze da je iko od njih stvarno bacio bombu.

Dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom 250.000 ljudi postrojilo se duž ulica Čikaga, kako bi izrazili svoju solidarnost sa pogubljenim radnicima.
Od tada, na Prvom kongresu 2. Internacionale održanom 1889. godine odlučeno je: „Prvi maj je zajednički praznik svih zemalja na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost“.

Od tada se svake godine obilježava tragični Hejmarketovski događaj kao dan međunarodne radničke solidarnosti u vidu demonstracija. Za radnike i sindikaliste širom svijeta, Hejmarket je postao simbol potpune nejednakosti i nepravde kapitalističkog društva. Do današnjeg dana, kako u našoj zemlji, tako i u cijelom svetu, taj dan se obiležava u spomen mučenicima sa trga „Hejmarket“.

Nakon 50 godina komunističke vladavine, tokom koje je 1. maj slavljen kao veliki državni praznik u SFRJ, stanovništvo ovih prostora i dalje nije u potpunosti upoznato šta ovaj praznik predstavlja.

 

izvor:Agencije/FOTO:SUFBIH