Kako je u Švici brate? Iz ugla banjalučkog namćora

22.07.2022. - Društvo

U nastavku pročitajte status Banjalučanke Ljiljane Rakite, koji je objavila na društvenim mrežama, a tiče se života u Švajcarskoj.

“Sve je zategnuto, divno, prelijepo, našminkano do savršenstva. Narod opušten, previše ljubazan i nasmijan, čak do neprijatnosti. Je li palo malo kiše Švajcarac se skida u kupaći. Je li ugrijalo, eto ih opet u kupaćem, zamaču se u svaku gradsku fontanu kao da su u sopstvenoj kadi. Kod nas bi takvi egzibicionisti već bili odvedeni pod policijskom pratnjom.
Svi perfektno znaju engleski tako da nije potrebno poznavanje njemačkog za preživljavanje. Spoj različitih kultura i nacija, niko ne zna ko je premijer, a kamoli ministar za trgovinu ili turizam. Neopterećeni politikom, pitanje je znaju li kada su im izbori.
Naprimali su Ukrajinaca bruka, tako da se oni sad šlepaju ovdje izazivajući samilost svih građana obavezno napominjući odakle su došli. Preko reda u pekari im ne dam, taman da im je onaj muzikant Zelenski rod rođeni. Aj em from Bosnia, razguli. Džabalebare po parkovima porodično, boli ih uvo. Uglavnom voze skupe automobile, što bi se reklo upala im kašika u med. Dočepali se obećane zemlje, država im omogućila mjesto za stanovanje, omogućiće im i posao. Kad se sjetim izbjeglica devedesetih, ovo mi izgleda kao neko elitno izbjeglištvo. Njima su naročito oduševljeni ovi što na balkone kače zastave duginih boja, no war i slična patetika.
Muzeje i škole ću ostaviti za kasnije, kafane su mi prioritet. U bircuzima nema našeg naroda, rijetkost. Naši se muljaju po parkovima infiltrirajući se tako u društvo bezbrižnih Švajcaraca.
Švajcarski djedovi i babe se ne razlikuju. Uglavnom su vitki i sportski građeni, neofarbani, kratko ošišani, crvenkaste kože, preplanule na suncu i dobro se treba zagledati da bi se razlučilo ko je muško, a ko žensko.
Turaka ima dosta, uglavnom su debeli i galame. Šiptari se drže zajedno, Tamilci prodaju sve i svja.
Kaže saputnik:
– Iskoristi vrijeme, pročitaj neku knjigu.
– Ne pada mi na pamet, velim. Život je da se živi i posmatra, ne iščitava.
Posljednji put sam ovdje bila prije 15 godina. Ni tada, baš kao ni danas, ništa me ne privlači i ne vuče da živim ovdje. Dosadi i previše reda, ljubaznosti, sterilnosti…Mene vuče merak, da sjednem sa dragim ljudima uz gitaru ili harmoniku i da pjevam do jutra. To imam i ljubomorno čuvam. Kad si sazdan od emocija, novac ti ne znači ništa.
Ne selfiram se, ne da mi se. Nosim slike u glavi i duši. One ostaju uklesane zauvijek”.

 

Banjaluka.com