Jasmina Stojanović, ekonomista iz Niša, jasno se sjeća trenutka kada je saznala da njena tetka Živka Marjanović ima rak dojke, i bola koji je zbog toga osjećala. Ni slutila nije da će 15 godina kasnije i ona voditi borbu sa istim, podmuklim neprijateljem.

Da je tetka Živka oboljela od raka dojke, saznala sam od sestre. Bilo je to u decembru 2008. Taj telefonski poziv ostao mi je urezan u glavi, kao i moj krik nakon završetka razgovora. Odlično se sjećam svake riječi… Sudbina je tako izrežirala da smo obje imale istu vrstu karcinoma. Meni je potvrđena genetska mutacija BRCA1, obje smo počele s hemioterapijama u decembru, ona 19. decembra 2008, a ja 22. decembra 2021 – priča Jasmina (44).

A kada je saznala da ima rak, Jasmini sestra nije dozvolila da sama kaže tetki Živki, već je to ona uradila.

– Pošto ja živim u Nišu, a ona u Beogradu, bilo je bolje da joj to saopšti neko dok je pored nje. Kakva je bila njena reakcija, ne mogu ni da zamislim jer nisam imala hrabrosti da je pitam. Ali s obzirom na to da smo jako vezane, vjerujem da joj je bilo teže kad je saznala da sam ja bolesna nego kad su njoj saopštili dijagnozu – rekla je Jasmina.

“Srce mi se kidalo, znala sam šta slijedi”

Dok sluša Jasminino prisjećanje najbolnijih trenutaka, Živkinim licem prolazi sijenka.

– Jako teško mi je bilo kad sam čula da je Jasmina bolesna zato što sam znala šta sve slijedi i kroz kakve muke će morati da prođe. Čini mi se da mi je teže bilo nego kada sam ja prolazila kroz sve to. Sjećam se da sam joj tada stalno govorila: „Budi hrabra, mi smo hrabre žene“ – priča Živka (69), penzionerka.

Kada je saznala da ima karcinom dojke, Živka je imala 54 godine, radila je kao kuvarica u poznatom prestoničkom restoranu i ni slutila nije da ima rak.

– Prvo me je zaboljelo rame, pa je kćerka insistirala da odem na pregled. Na ultrazvuku su uočena zadebljanja na dojci, poslali su me na mamograf, a onda i u Institut za onkologiju, gdje je urađena biopsija koja je pokazala da je u pitanju kancer. Prvo sam išla na hemioterapiju, pa sam onda operisana. Otklonjene su mi sve potpazušne žlijezde lijeve ruke i lijeva dojka – kaže Živka.

“Pusti dojku, nek je glava na ramenima”

Danas kada se osvrne na taj period Živka misli da je sve što ju je snašlo izgurala s pozitivnim stavom.

– Nisam do kraja bila svjesna ni šta me je snašlo, teže je bilo mojoj kćerki koja je zdravstveni radnik i sve joj je bilo jasno. Nije mi teško pao ni gubitak kose. Šta me briga, mislila sam, kosa će da poraste. Nije mi posebno teško pao ni gubitak dojke, nek je glava na ramenima, prihvatila sam da je nema i sada koristim spoljnu protezu. Šta ćeš? Sabereš se, pomisliš na djecu, muža i guraš dalje. Željela sam da dočekam da mi se kćerke udaju, da gledam unuke kako rastu. To mi je, valjda, davalo snagu da sve izguram stoički – kaže Živka.

Jasmina čvrsto grli tetku dok pažljivo sluša njenu priču, srećna što je Živka dočekala da gaji unuke. Ne krije koliko je vezana za nju i koliko joj znači njena podrška.

– Dok je tetka bila bolesna, stalno sam je zvala da vidim kako je, išla sam češće za Beograd. A kada sam se ja razboljela, ona je meni bila velika podrška. Znala je bolje od mene naredni termin terapije, davala mi je savjete kako koji simptom najbolje da ublažim, govorila mi šta kog dana nakon što primim terapiju mogu očekivati. I zaista je sve bilo tako – kaže Jasmina.

Kad je bilo najteže, šalile su se na svoj račun – kako su one od jakog materijala i kako će pobediti i Jasmininu bolest.

– Tetka mi nijednog trenutka nije dozvolila da klonem i da mislim drugačije osim da će sve biti dobro. Zahvalna sam joj na svemu, beskrajno.

Jasmina je, za razliku od svoje tetke, na kontrole dojki išla dva puta godišnje jer je prije karcinoma imala tri operacije gdje su joj uklonjene benigne promene na dojkama.

– A onda me tupa bol u lijevoj ruci, ali i bol na mjestu gdje je već postojala promjena vođena kao benigna četiri godine unazad – odvela kod ljekara. U novembru prošle godine stigla je strašna dijagnoza – „Imate invazivni karcinom dojke“. Ova vijest me je zatekla u kolima i u tom trenutku srušio mi se svijet, mada sam instinktivno sve ovo predosjetila – ispričala je.

Sjeća se da su joj suze nekontrolisano tekle, i da je nekoliko minuta imala totalnu paralizu tijela.

– Mislila sam da je kraj. Kroz glavu su mi letjele misli: „Šta će biti s mojim kćerkama, mojom porodicom? Kako im reći da imam rak?“ Kako da to objasnim najmlađoj kćerki, koja je u tom trenutku imala samo 14 godina? Sljedećeg trenutka sam se trgnula i rekla sebi: „Ne, neće on tebe, pobedićeš ti njega“. I kreće naša borba s nevidljivim neprijateljem – opisala je Živka.

“Suprug je obrijao glavu da me podrži”

Dok se liječila, Jasmina je imala ogromnu podršku svoje porodice – suprug, kćerka, roditelji, brat, snaja, prijatelji, svi su bili uz nju.

– Pričali su mi da je gubitak kose od hemioterapije najteži trenutak tokom ove borbe. Ali ja to nisam tako doživjela jer mi je jedino bilo važno da pobijedim u ovoj životnoj borbi. Starija kćerka je u vrijeme kad sam saznala da imam rak bila na zadnjoj godini Medicinskog fakulteta, i od početka je bila upućena u sve. Od nje nisam mogla ništa da sakrijem. Ostala sam zatečena njenom pribranošću kad smo saznale za rezultat biopsije i njenom hrabrošću kroz moju borbu – ispričala je Jasmina, pe dodala:

– Tačno 14 dana nakon prve primljene hemioterapije ruke su počele da se pune dlakama i znala sam da je trenutak da obrijem glavu. To se desilo baš na Badnji dan. Rekla sam suprugu da nazove frizera. Ubrzo, suprug me poziva da siđem u podrum kako bi me frizer ošišao. Silazim i zatičem supruga kako sjedi dok ga frizer šiša. Samo su mi krenule suze i izustila sam: „Zašto to radiš? Dovoljno je što ću ja biti ćelava“. „Ja sam ovo odlučio još onda kad nam je saopšteno da ćeš morati na hemioterapiju“, rekao je. I tako, umjesto jednog ćelavca u kući su bila dva – rekla je Jasmina, piše Žena Blic.

Preventivno ću ukloniti i jajnike

Pošto je Jasmini potvrđena genetska mutacija BRCA1, što znači da ima genetsku predispoziciju za rak dojke, još na prvom konzilijumu odlučeno je da se uradi subkutana mastektomija obe dojke, ali i da se uklone jajnici, jer postoji velika vjerovatnoća da se javi i rak jajnika.

– U avgustu su mi uklonjene obje dojke, a u martu jajnici prema preporuci ljekara. Nadam se najboljem i ne planiram da klonem duhom. Sve ću učiniti da budem uz svoju porodicu.

Poruka ženama koje se bore s rakom

– Slušajte savjete ljekara, imajte povjerenja u njega. Idite redovno na kontrolne preglede. Nije teško da odete jednom godišnje, jer na vrijeme otkriven rak znači izlečenje – poručila je Živka, a onda je poruku poslala i Jasmina:

– Moja poruka ženama koje prolaze kroz sličnu situaciju je da se ne predaju, da se bore i da sve ono što im je određeno kao terapija ispoštuju. Recite same sebi: „Mi to možemo, mi to moramo, mi ćemo srediti njega, a ne on nas – poručila je Jasmina.