Nakon nestanka starice Jovanke Đurić iz mjesne zajednice Tumare u julu prošle godine, koja do danas nije pronađena, čak pet porodica napustilo je ovo srpsko selo u opštini Lukavac. To sasvim dovoljno govori da je bezbjednost jedan od gorućih naših problema. Pored toga, zaboravljeni smo od svih. Pomoć dobijamo od entiteta, što bi naš narod rekao, na kašičicu.

Ispričao je ovo “Glasu Srpske” predsjednik mjesne zajednice Tumare Ljubiša Mijatović.

O ovom povratničkom kraju rijetko se piše i priča, a u javnost dospije samo kada se dese napadi na povratnike, što je bio i čest slučaj prošle godine.

Mijatović je “Glasu” rekao je daleke 2000. godine ostvaren masovniji povratak na područje grada Lukavca, odnosno u tri opštine, ali da on nije zadržan nakon dvije decenije.

Pored toga, Tumare su prema popisu iz 1990. godine imale 638 stanovnika, dok je prema posljednjem popisu na području ovog sela prijavljeno svega oko 80 ljudi. Mijatović navodi i da posljednji održani lokalni izbori pokazuju da je primjetan trend opadanja broja ljudi koji su upisani u Centralni birački spisak.

-Taj trend primjetan je u Tumarama, ali i u ostalim srpskim povratničkim mjesnim zajednicama koje gravitiraju području grada Lukavca-, kazao je Mijatović.

Naglašava da su nedostatak osnovnih uslova za života, te napadi na povratnike, kao i nestanak starice Jovanke Đurić krajem jula prošle godine bili okidač da se ne samo prekine trend povratka već da se ljudi koji su se vratili na svoje ognjište ponovo odsele.

– Nakon napada na Jovanku odselilo se pet porodica. Nažalost, samo jedna se vratila, a ostale četiri nisu. Jedni su otišli u Srbiju, a ostali u Doboj, Bijeljinu. Pored toga, Jovanka nije pronađena do danas. Tu je postojala i neka istraga, ali ne znamo da li je uopšte i šta na kraju otkriveno u tom slučaju – ispričao je Mijatović.

Situacija, navodi on, nije dobra ni na području drugih ozrenskih mjesnih zajednica gdje su se Srbi vratili, između ostalog u Donjoj Brijesnici, Panjiku, Stuparima, Milinom Selu, te Krtoli jedan i dva.

– I na području Gornje Brijesnice ljudi su pokušali da se vrate, ali jednostavno su osjetili da više nisu dobrodošli na svoje ognjište – naveo je Mijatović.

Osvrnuo se i na zapošljavanje te podvukao da iskustva govore da Srba povratnika skoro pa da nema zaposlenih u institucijama u FBiH.

– S druge strane u Doboju, koliko je nama poznato, povratnici su prisutni i rade u skoro svakoj instituciji. Kod nas toga ovdje nema. Oni koji su u penziji od nje žive. Takođe, ljudi se bave i poljoprivrednom i preživljavaju nekako. Ne znam ni sam kako više uspijevaju sastaviti kraj s krajem – naveo je Mijatović.

Borbi za bolje mjesto i život u Tumarama, navodi Mijatović, ne nadzire se kraj, ali ono što je jasno jeste da predaje nema.

Dodatnu patnju im zadaju institucije, koje pomoć daju na kašičicu. Dva, tri kilometra puta asfaltiraju i po nekoliko godina.

– Ka federalnom ministarstvu više puta smo aplicirali za jednu dionicu puta. Tako je u tri-četiri navrata urađeno od 500 do 600 metara asfalta. Dakle, od njih nam je asfaltirano nekih dva kilometra puta. Tražili smo pomoć i od Vlade RS. Uz pomoć institucija RS urađena je dionica od oko 500 metara iz pravca Panjika ka Tumarama. Ostalo je još nekih četiri kilometra tog makadamskog puta koji bi trebalo da se uradi – poručio je Mijatović.

Naglašava i da je Srbima povratnicima potrebno hitno osigurati bezbjednost.

– Ljudi, kada znaju da su sigurni, onda neće napuštati svoje kuće i vraćaće se na svoje ognjište. Takođe, hitno je potrebno raditi na putnoj infrastrukturi. O tome treba računa da povedu i vlade Srpske i Srbije koje bi trebalo više da ulažu u ovaj dio u kojem žive Srbi povratnici, a ne samo da ulažu u Glamoč, Grahovo i Drvar. Tamo je više povratnika, ali potrebno je raditi na tome da se i ovaj dio ne zaboravi i da se sačuva bar ovo malo življa što imamo – poručio je Mijatović.

I Lazar Tripunović iz Zavičajnog udruženja mještana Gornja Brijesnica navodi da su u toj mjesnoj zajednici u Lukavcu prije desetak godina otpočeli sa saborovanjem, ali i održavanjem grobalja.

– Namjera nam je da sačuvamo groblja. Ne dobijamo mi pomoć. I ono što nam daje kako Tuzlanski kanton tako i ostale institucije je, u najmanju ruku, zrno soli na ukupne naše potrebe – kazao je “Glasu” Tripunović.

Sve je porušeno, škole, mostovi, navodi Tripunović, ali naglašava da predaje nema.

– Obnavljamo tri kuće. Nastojimo da ono što smo ostavili iza sebe u toku rata ne zaraste u korov. Sve što radimo, radimo uglavnom iz vlastitih sredstava. Zemlju ne prodajemo i nećemo. To je naše i nama pripada. Zapostavljeni smo u odnosu na ostale srpske povratnike u FBiH i nadamo se da će se to u narednom periodu promijeniti, da će se nadležni sjetiti i nas – zaključio je Tripunović.

Škola

U klupama Osnovne škole u mjesnoj zajednici Panjik trenutno sjedi oko desetak učenika od prvog do osmog razreda iz četiri srpska povratnička sela, a prije rata u toj školi bilo je oko 500 učenika.

– Jedno do dvoje djece sjedi u razredu. Ne znam ni kako funkcioniše. I Tumare su imale osmogodišnju školu, gdje je bilo oko 300 učenika. Međutim, ta škola nikada nije ni obnovljena poslije rata. Imamo crkvu Svete trojice, tu su i dva parohijska doma i jedan dom kulture koji je obnovljen – rekao je Ljubiša Mijatović.

Izvor: Glas srpske