Neko od zvaničnika je dobro primijetio da u Republici Srpskoj postoje slikari, ali, nemaju vlastitu prodajnu galeriju. S druge strane, postoje galerije, ali u njima se prodaju tuđe slike. Izgleda, da sam jedini koji i slika i ima prodajnu galeriju. Ovim riječima nas je dočekao slikar Sead Vidinlić (72), naš sugrađanin, čija se prodajna galerija nalazi preko puta zgrade Gradske uprave. Vidinlić aktivno slika od 2001. godine, praktično, već četvrt vijeka.

„Ovih dana se, kada je riječ o sudbini moga slikarstva i postojanja ove galerije, sve nekako prelama po onom šekspirovskom „biti ili ne biti“. Kao da se narod pomalo i uplašio od ove ekonomske situacije. Ono malo novca što imaju, mnogi oprezno čuvaju za te krizne dane, ispunjene poskupljenjima. Možda su ljudi s razlogom i z abrinuti, pa razmišljaju u fazonu, bolje je kupiti hljeba nego sliku. Možda bih se i ja tako ponašao u njihovoj situaciji. Uglavnom, trenutno sam u teškoj situaciji i s teškom mukom sastavljam kraj s krajem. Nemam neke zalihe, pa da sam sebe finansiram“.

Viudinlić kaže da bi u ovakvim uslovima mogao izdržati najviše mjesec dana, bez prodaje slika i bez prihoda od slikanja.

„Puno novca mjesečno izdvajam na lijekove, jer sam srčani bolesnik. Nameti nisu veliki. Što se tiče nameta, mogao bih izdržati do kraja života. Upitno je sve ostalo. Ne mogu uzeti od penzije, pa dati za porez. Penzija je mala. Oko 200 KM svakog mjeseca dajem za lijekove. Toliko mi ostane od penzije za režijske troškove. Vlasnik ovog poslovnog prostora bi mi oprostio mjesec ili dva plaćanje zakupnine, ali, to ne vodi ničemu. Nekada sam u ovu galeriju dolazio veseo i raspjevan, punog srca, jer sam radio i živio od svog rada. Sada ulazim s teškom mukom u ovaj lokal. Već sam spakovao boje, sjedim, čitam, šetam.

U proteklih mjesec dana ništa nisam naslikao. Imam toliko slika, da više nemam ni prostora za njihovo skladištenje. Prijateljima i poznanicima mogu slike pokloniti, jedino mi je to preostalo. Slike se ne mogu čuvati po šupama i u vlažnim prostorima. Brzo bi se sve to deformisalo. Cijene slika sam formirao prije deset godina i one se nisu mijenjale. Ramovi su tri puta do sada poskupljivali“, kaže Sead Vidinlić, ističući da nada još uvijek postoji, kada je u pitanju opstanak njegove galerije u centru grada.

„Nije ovo prvi put da se nalazim u beznadežnoj situaciji. Jednom prilikom su me poreski organi stavili u rang advokata i notara. Trebalo je da prodam deset slika, da bih izmirio obaveze državi. Uspio sam, uz pomoć dobrih i razumnih ljudi da ostanem u ovom prostoru u statusu malog privrednika. Jednu sam krizu prebrodio, a nadam se da ću nekako izaći i iz ove krize. Ne znam da postoji čovjek na svijetu, a da voli slikati kao ja. Nastaviću slikati i kod kuće, jer bez toga ne mogu. Nekada sam često boravio na Drini, kao sportski ribolovac. Danas je Drina pretvorena u veliku šljunkaru, tako da sam se i zbog toga razočarao. Ipak, kažem, nada uvijek postoji. Dvije gospođe su mi nudile svoje penzije, da se izvučem iz krize. Međutim, ne mogu to sebi dozvoliti, jer ne bih mogao nikome dugovati“, iskren je Sead Vidinlić, samouki bijeljinski slikar koji se sa slikarskom paletom druži više od dvadeset pet godina i čija je galerija odavno postala „zaštitni znak“ kulturnog prostora našeg grada, o čijem radu je i ranije portal Bijeljina.com pisao.

Bijeljina.com