Nekada je zanimanje časovničara bilo među vodećim zanatima, međutim, danas ih je sve manje. Tehnološki napredak učinio je svoje i u ovom poslu. Boško Stojanović jedini je časovničar, sajdžija ili urar u Bijeljini.

Biti časovničar, ranijih godina značilo je biti svestran majstor kog je odlikovala ozbiljna preciznost u svom radu. Bilo da satovi imaju stotinu dijelova ili čak 500 sitnih šarafa, majstor Boško tvrdi da poslije dobre prakse i mnogo iskustva, ni jedan kvar na mehaničkim, ali i digitalnim satovima, ne predstavlja veliki problem.

Ljubav prema ovom zanatu, Boško je kaže, naslijedio od svog djeda, vrsnog majstora, koji mu je usadio ljubav prema raznovrsnim starim zanatima.

“Deda me je vodio svuda sa sobom i danas sam mu zahvalan za svo znanje i vještine koje mi je nesebično dao i kojima me je naučio. Na žalost, današnju omladinu stari zanati skoro da i ne zanimaju. Kod mene u radnju dolazi par dječaka, osnovaca, koji vole satove, pa oni navrate da popričamo, nešto uradimo, nešto im i poklonim i mogu reći da me zaista impresionira njihova zainteresovanost“, rekao je za „Semberske novine“ majstor Boško.

Iako po struci master sociolog, nakon nekoliko godina provedenih u inostranstvu, ovaj rođeni Fočak, prije tačno 13 godina, odlučio je da sa porodicom doseli baš u Bijeljinu i otvori svoju prvu samostalnu zanatsku radnju. 

“Nije ovo posao od koga čovjek može da se obogati, ali svakako može lijepo da se zaradi za jedan normalan život. Moja preporuka mladima je da treba imati zanat u rukama, bez obzira na školovanje, ne može zanat da naškodi“ poručio je Stojanović.

Međutim, ovo nije uobičajena sajdžiska radnja, već pravi muzej starina sačuvanih od zaborava. 

“Prvenstveno sam počeo da skupljam neke stvari iz moje kuće, kao što su satovi, lule, dedini upaljači, mlinovi za kafu u raznim veličinama, retro gramofon i ploče, a imam i čuveni ruski fotoaparat “Smena 8”, koji čuvam još iz vojnih dana“, rekao je Boško.

Sajdžija Boško kaže da se sjeća i osjećaja čarolije kada su slikane prve polaroid fotografije, te da u svojoj kolekciji ima i novine koje su stare trideset, pa čak i osamdeset godina. Najstariji primjerak su novine štampane u Beogradu na Božić 1942. godine. Toliko je star i telefon sa koga bi se i danas moglo pozvati. Posebno je ponosan na sat sa drvenim zupčanicima koji još uvek radi, ali i na satove iz 1905. i 1837. godine. 

Ovu raznovrsnu kolekciju starina Boško sakuplja već dugi niz godina. Kaže da je putujući Evropom dosta toga donio iz Njemačke, Engleske, Slovenije, ali i iz Vojvodine. Ima neostvarenu želju da u Bijeljini otvori muzej satova.

“Kada mušterije uđu u radnju, na prvu se oduševe. Baš kao i mene, ove stvari ljude podsjećaju na prošla vremena i bude uspomene kako se nekada živjelo i kako su živjeli naši preci. Zbog toga bih volio da otvorim muzej u kom bih pohranio stare predmete. Tako bi ih sačuvao od zaborava, ali i učinio dostupnim većem broju ljudi. Međutim, za sada je to samo plan za neku dalju budućnost“ kaže Boško.     

Izvor:Semberija info