One toliko fizički liče jedna na drugu da ih još od malih nogu ljudi ne razlikuju. Njihova mentalna povezanost je takva da se dešava da šta jedna pomisli, druga kaže.

Njihova identičnost je dokazana i sa naučne strane do te mjere da se slobodno može reći da osoba sa takvom DNK sličnošću na cijeloj planeti ima samo nekoliko. Nišlijke Mina Nestorović (29) i Ana Veljović (29) su monozigotne bliznakinje sa genetskim poklapanjem za koje je šansa jedan prema milijardu!

“Do svoje četvrte godine komunicirale smo svojim jezikom, samo nama razumljivim što je čest slučaj kod jednojajčanih blizanaca. U predškolskom uzrastu baka nas je zatekla kako jedna drugoj ispisujemo markerom imena na čelu jer smo se naljutile što nas ljudi mješaju. Bilo nam je čudno kako nas ne razlikuju, jer mi kada stanemo ispred ogledala mi ne ličimo jedna drugoj. Smetalo nam je što nas svi mješaju da smo odlučile da namjerno govorimo suprotna imena kada nas pitaju” , priča kroz smjeh za Blic Mina koja je pet minuta starija od sestre bliznakinje.

Na rođenju je bila 300 grama teža i za centimetar duža što je Ani dalo alibi da je i dan danas zadirkuje da je krupnija “za nijansu”. Dok su bile male, bile su nerazdvojne ali i danas, kada imaju svoje porodice, neprekidno su u kontaktu.

“Veoma smo povezane, tačno je da se jednojajčani blizanci posebno osjećaju i kada su razdvojeni. Čujemo se nekoliko puta dnevno i nemoguće je zamisliti da nismo jedna drugoj prepričale dan. Slično razmišljamo i imamo ista interesovanja. Kao djeca hvatale smo se uvijek za iste stvari pa je stalno dolazilo do rasprava. Te “telepatije” ima dosta i sada. Razmišljam o tome da se nisam čula sa sestrom nekoliko sati a ona mi u tom trenutku šalje poruku sa istim pitanjem: “Hej šta misliš to i to”, priča Mina. Ana se sjeća anegdote sa porodičnog putovanja, kada su se poslije nekoliko sati spavanja probudile i u trenutku izgovorile istu rečenicu!

“Prije nekoliko godina išle smo na školsko svjetsko prvenstvo u rukometu u Portugal autobusom. Putovanje je trajalo oko 50 sati. Niko nije mogao da spava od dugog sjedenja ali Mina i ja smo uspjele jer smo se namjestile na sjedištima, kao bebe u stomaku. Prvi put smo tako spavale”, sjeća se Ana.

Zbog nevjerovatne sličnosti bliznakinje su i tokom studija farmacije na Medicinskom fakultetu u Nišu imale neobične situacije.

“Pojedini profesori insistirali su da polažemo ispite u isto vrijeme jer nas nisu razlikovali ali to nama nije predstavljalo problem jer smo učile sve u isto vrijeme i izlazile na iste ispite. Tako da smo i diplomirale istog dana. Obe sada radimo u farmaceutskim kompanijama, ali u različitim”, kaže Ana. Ona zbog porodičnih obaveza trenutno živi u dva grada, pa joj je razdvojenost od sestre u početku malo teže padala.

“Vidimo samo razlike”

Ana se povjerava da one kada pogledaju sebe nemaju osjećaj da su toliko slične.

– Mi smo se tako rodile i nama je to od malena normalno. Jedna drugu kada pogledamo, vidimo uglavnom razlike. Nekada kada listam slike – čini mi se da je ona ja ali kada pogledam nju, nemam osjećaj da toliko ličimo – kaže Ana.

Pomiješali ih i na Kritu

“Ana je bila u julu sa momkom, a ja u septembru u istom mjestu. Jedna žena u restoranu, srpskog porekla, služila je Anu u julu pa mene u septembru. Sjedim sa momkom, i vidim gleda me žena. Započnemo razgovor i kažem joj: “Super, i moja sestra je bila ovde u julu”. A ona kaže: “Pa ja rekoh to si ti, samo sa drugim momkom”. Bilo mi je neprijatno”, priča Mina kroz smeh.

Desilo se da je Mina dobila istu sobu u istom hotelu u kojem je prethodno bila Ana.

“Sobarica mi prilazi, prepoznaje lik, i kaže: “A, vi ste se vratili”, sjeća se Mina.

I najbliži ih ponekad pomiješaju

Zanimljivo je to da ih i najbliži članovi porodice ponekad pomiješaju.

“Mama i danas umije da nam pomiješa glasove preko telefona jer nam se glasovi ne razlikuju. Čak nas i Anina kćerka koja ima deset mjeseci povremeno pomiješa. Vjerovatno osjeća istu energiju i povezanost. Nikom se ne obraduje toliko kao svojoj tetki”, dodaje Mina.

Prva blizanačka studija

Mina i Ana su učestvovale u Prvoj blizanačkoj studiji u Srbiji koja je započeta 2011. godine u okviru projekta „Nasljedni, sredinski i psihološki činioci mentalnog zdravlja“ pod pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja. Ispitivanje se sprovodilo u nekoliko gradova u Srbiji.

“Prvi rezultat odmah poslije ispitivanja pokazao je da su nam procjene ličnosti slične ali i da je stepen inteligencije identično natprosečan. Nakon osam godina stigli su i sertifikati o zigotnosti, odnosno rezultati molekularne analize DNK gdje je utvrđeno da smo monozigotni blizanci. DNK analiza je sprovedena u okviru 13 specifičnih regiona (STR lokusa) a šansa da su dvije osobe nosioci iste DNK sekvence na ovih 13 regiona je jedna u milijardu. Taj podatak nas je posebno iznenadio i obradovao”, kaže Mina.