Svaki dom poželi u nekom trenutku da ima psa, mačku ili nekog drugog kućnog ljubimca koji će im unijeti radost, ali je mnogo onih koji odustanu od ove ideje kada vide koliko je pažnje i ljubavi potrebno da bi se na pravi način brinulo o mezimcu, što je i velika obaveza, ističu u bijeljinskim udruženjima za zaštitu životinja “Medo” i “Aska”.

Onda se obično dešava, navode iz ova dva udruženja, da prvobitna radost zbog novog “člana porodice” naglo splasne, pa slijede pozivi prijateljima da pričuvaju, a potom i udome ljubimca. Ako ni to ne uspije, nerijetko ove životinje završe na ulici, naročito u vrijeme godišnjih odmora, kada je to najlakše rješenje za ovaj “problem”. Moto bijeljinskog Azila za pse “Medo” i Udruženja za zaštitu životinja “Aska”, koji brinu, svako na na svoj način, o više od 120 napuštenih pasa i mačaka u Bijeljini, jeste da sve životinje zaslužuju pažnju i život u pristojnim uslovima, pa se tako nadaju da će ih, nakon boravka u objektima ovih udruženja, udomiti nova porodica.

Danka Šiniković, osnivač Azila za pse “Medo”, kaže da je prihvatilište za pse počela praviti 2017. godine u prigradskom naselju Jabanuša, a danas u objektima ovog azila boravi njih 40.

“Svi psi koji su kod nas su vakcinisani, sterilisani i kastrirani, čipovani, imaju svoje pasoše. Imaju i redovne veterinarske preglede, a redovno ih i šišamo, kvalitetno hranimo”, navodi Šinikovićeva.

Ona ističe da briga za napuštene pse košta mnogo, pa apeluje na ljude dobre volje, kolektive, restorane i preduzeća da im se jave ako imaju ostatke hrane iz kuhinje ili žele da pomognu u nabavci hrane ili drugim potrepštinama.

“Svaka pomoć je dobrodošla, jer su troškovi ogromni. Brinemo o 40 pasa, a sve to košta. Od Gradske uprave smo ove godine dobili 3.000 KM, ali to nije dovoljno da pokrije naše troškove”, ukazuje Šinikovićeva.

Ova vrijedna žena, koja uglavnom sama finansira sve troškove Azila, kaže da je u planu da odgajaju koke nosilje i da prodajom jaja obezbijede bar novac za hranu i platu za zaposlenu radnicu koja brine o psima.

“Napuštene pse nalazimo svuda, na ulici ili nam ih neko donese. Neki od njih su bili u jako lošem stanju, sa vidljivim ranama od lanaca ili drugim povredama. Ovdje se oporave jer imaju dobre uslove za boravak, čiste objekte, prostor za trčanje, kvalitetnu hranu i ljubav”, navodi ona.

Šinikovićeva ističe da su neki od pasa spremni za udomljavanje, pa se zainteresovani mogu javiti na stranici “Prihvatilište Medo” na “Fejsbuku” ili na broj telefona 066/211-267. Ona dodaje da im je potrebna osoba koja bi se angažovala oko udomljavanja, da svakog psa fotografiše, navede njegove osobine i kontaktira sa ljudima koji su zainteresovani da ih udome. Šinikovićeva zahvaljuje Etno-selu “Stanišići”, koje ih pozove kada ima ostataka od hrane, ali apeluje i na druge restorane, hotele, preduzeća, ali i pojedince da im pomognu da prehrane ovih 40 pasa.

“Mjesečno nam je potrebno 150 kilograma granula, 60 kilograma mesa, odnosno nogica, džigerica ili onog što uspijemo nabaviti i pripremiti obroke, te 80 kilograma makarona ili hljeba”, napominje Šinikovićeva.

Priča o ovom udruženju počela je upravo sa psom Medom, koji je bio miljenik naselja u kome je ona živjela, a kada su njene kćerke vidjele da ga nema, da ga je neko prijavio šinterskoj službi, spasile su ga i udomile.

“Zbog ljubavi prema njemu, iz stana smo se preselili u kuću, gdje smo mu pružili ljubav. Poslije je došao drugi, treći, peti… osmi pas. Tada je bilo vrijeme da se kupi zemljište i izgradi azil. Plac smo kupili u Jabanuši i počeli zbrinjavati pse, ali to nije potrajalo dugo. Upravo Medo, naš miljenik, stradao je, ubijen je iz vatrenog oružja 2019. godine, a još osam pasa je otrovano, jer je nekome smetalo da Azil bude upravo tamo”, ističe Šinikovićeva.

Danka je, uprkos problemima, nastavila svoju misiju – nasula je šljunak na prilazni put, mada joj sada veliki problem predstavlja to što nema struju, za šta je potrebno finansirati postavljanje pet bandera, a udruženje sada novca nema, pa apeluje na nadležne u “Elektrodistribuciji” da im izađu u susret i pomognu. Ona kaže da sarađuje sa Udruženjem “Aska”, pa trenutno brinu o pet njihovih pasa, a zauzvrat dobijaju hranu.

Potpredsjednik Udruženja “Aska” Sanja Simikić podsjeća da od 2016. godine, kada su registrovani, brinu o napuštenim životinjama.

Ona napominje da je riječ o neprofitnoj organizaciji koja se bavi humanitarnim radom po pitanju udomljavanja napuštenih životinja.

“Napuštene životinje udomljavamo, plaćamo pansionski smještaj za njih ili ih privremeno udomljavamo u porodicama, kojima dajemo novac ili hranu za boravak kod njih, uz veterinarske usluge”, kaže Simikićeva.

“Aska” trenutno brine o oko 50 pasa sklonjenih sa ulice i oko 30 mačaka. Simikićeva ističe da je glavni problem što ljudi olako shvataju brigu o kućnim ljubimcima, pa kada kupe psa ili mačku, brinu o njima neko vrijeme, ljubimci djeci služe kao igračka, a potom ih ostave na ulici.

“Rasne pse brzo udomimo, a mješance dosta teže. U posljednje vrijeme fokus nam je na sterilizaciji što više pasa kako bi suzbili njihovo nekontrolisano širenje”, ukazuje Simikićeva. Ona naglašava da je osnovni problem finansiranje, koje je na dobrovoljnoj osnovi, te dodaje da od Gradske uprave nikada nisu dobili nijednu KM, iako su se za pomoć obraćali više puta.

“Pomaže nam jedna organizacija iz Danske, koja finansira dio naših aktivnosti, ali i udomljavanje u Danskoj. Tu je i nekoliko pojedinaca iz inostranstva koji nam donacijama povremeno plaćaju troškove veterinarskih usluga, a ima i manjih pojedinačnih donacija, na kojima smo zahvalni i sve to objavljujemo na našoj `Fejsbuk` stranici, koja ima više od 11.000 pratilaca”, kaže Simikićeva.

Ona rješenje problema pasa lutalica vidi u masovnoj akciji sterilizacije pasa, koja košta oko 120 KM, a samo “Aska” je vlastitim sredstvima omogućila da budu sterilisana 62 psa. Mnogo bi nam značilo kada bi Gradska uprava Bijeljina preuzela na sebe troškove sterilizacije. Troškovi su nam ogromni. Tako samo na veterinarske usluge mjesečno trošimo oko 1.500 KM, što podrazumijeva operacije, vakcinacije, čipovanje i ostalo”, ističe Simikićeva. Ona kaže da u gradskoj vlasti nisu imali sluha za njihove apele da psi lutalice budu sterilisani, naročito po selima /gdje se to ne čini/, te tako postepeno smanji njihova brojnost, što se, prema njenim riječima, ne može uraditi uspavljivanjem.

“Zakonski je obavezna sterilizacija, osim za odgajivačnice, a mnogi vlasnici sterilizaciju ne izvrše, što stvara probleme problem i kažnjivo je”, navodi Simikićeva.

Govoreći o ujedima pasa, ona ističe da je mnogo takvih slučajeva sa vlasničkim psima koje ljudi drže u kavezima i tako kod njih podstiču agresiju. Simikićeva smatra da bi gradske vlasti trebale pomoći u rješavanju problema pasa i mačaka lutalica, te naglašava da je sada veoma daleko izgradnja azila za pse, što im je krajnji cilj, jer nemaju ni zemljište ni novca za izgradnju, a u tome bi im mogla mnogo pomoći Gradska uprava Bijeljine. 

Izvor:Srna