Ribar Gojko Mitrović dostavio je jutros Institutu za biologiju mora Univerziteta Crne Gore u Kotoru fotografije mlade jedinke velike bijele ajkule, ulovljene i puštene na 12 kilometara od obale Crne Gore, na dubini od 115 metara.

Iako se često vjeruje suprotno, ova vrsta morskog psa prirodno zalazi u Jadransko more i stanovnik je čitavog Mediterana. Njena brojnost je, međutim, znatno niža nego u prošlosti.

Foto: IBMK/Gojko Mitrović

“Velika bijela ajkula (Carcharodon carcharias) jedna je od najpoznatijih vrsta životinja u svijetu, a njena mediteranska populacija smatra se kritično ugroženom. Nalazi ove vrste u mediteranskim zemljama postali su veoma rijetki i često se pojedinačno opisuju u naučnoj literaturi. Prema podacima Instituta, tokom proteklih gotovo 30 godina, ovo je tek treći ulov ove vrste u našim vodama. Najnoviji nalaz mlade jedinke u Jadranu zabilježen je 2023. godine, u susjednoj Hrvatskoj”, saopštili su tim povodom iz kotorskog Instituta za biologiju mora (IBMK).

Naglašavaju da, iako odrasle jedinke velike bijele ajkule mogu predstavljati opasnost za čovjeka, napadi ajkula su uopšte nešto što se rijetko dešava.

“Većina ljudi ima urođeni strah od životinja koje mogu biti opasne po nas, što je u potpunosti razumljivo. Ipak, kroz pravilno informisanje, bez senzacionalizma, može se uvidjeti da je učestalost napada ajkula na ljude znatno manja u poređenju sa mnogim drugim životinjama, čak i nekim od onih koje susrećemo svakodnevno. Prirodnjački muzej Floride vodi svjetsku bazu napada ajkula na čovjeka. Prema njihovim podacima, tokom 2024. godine zabilježena su četiri napada sa fatalnim ishodom, po jedan u: SAD-u, Zapadnoj Sahari, Egiptu i Maldivima. Ova statistika obuhvata sve vrste ajkula, ne samo veliku bijelu”, objašnjavaju iz IBMK.

Podsjetili su da je u Crnoj Gori zabilježen je samo jedan fatalni napad ajkule na čovjeka, sredinom prošlog vijeka u blizini Budve.

“Od preventivnih mjera, preporučuje se izbjegavanje plivanja u zoru, na većim udaljenostima od obale, ili u blizini ribolovnih aktivnosti. Na našoj strani Jadrana napadi se dešavaju izuzetno rijetko, a posljednji sa fatalnim ishodom dogodio se u Hrvatskoj prije pola vijeka (1974. godine). Posljednji napad u Jadranu desio se 2008. kod ostrva Vis u Hrvatskoj, bez smrtnog ishoda, kada je ajkula napala ronioca koji je sa sobom nosio ulovljenu ribu. Vremenska razlika između posljednja dva napada na istočnoj strani Jadrana iznosi više od 30 godina. Kao i u slučaju bilo koje druge divlje životinje, nije moguće predvidjeti hoće li se, kada i gdje napad dogoditi”, poručli su iz IBMK.

U većini mediteranskih zemalja, pa tako i u Crnoj Gori ciljani je izlov velike bijele ajkule zabranjen. Ova vrsta zaštićena je Rješenjem o stavljanju pod zaštitu pojedinih biljnih i životinjskih vrsta iz 2006. kao i Naredbom o lovostaju uzrasnih klasa riba i drugih morskih organizama iz 2015.

“Zahvaljujući gospodinu Mitroviću, dobili smo veoma rijedak i vrijedan podatak sa naučne tačke gledišta. Kako se i preporučuje, on je oslobodio živu jedinku iz mreže dok je još bila u moru i Institutu dostavio sve informacije o ulovu, zajedno sa fotografijama, na čemu smo mu zahvalni”, naveli su iz IBMK uz podsjećanje da je na Jadranu i drugim djelovima Mediterana, nedavno sprovedeno istraživanje italijanskih marinskih biologa “sa namjerom da se pronađe i označi jedinka ove vrste”.

“I pored višegodišnjih pokušaja, nijedna bijela ajkula nije zabilježena. Istraživanje je objavljeno u naučnom časopisu Acta Adriatica. U okviru projekta “Jačanje građanske nauke radi unapređenja prijavljivanja slučajnog ulova ajkula i raža u Crnoj Gori“, Institut sprovodi program građanske nauke #pošaljiajkulu. Projekat se finansira Regionalni Centar Aktivnosti Posebno Zaštićenih Područja (Regional Activity Centre for Specially Protected Areas – UNEP/MAP-SPA/RAC) kroz poziv za male projekte za sprovođenje komunikacionih inicijativa za očuvanje hrskavičavih riba u Jadranskom regionu”, istakli su iz Instituta dodajući da je stoga Mitrovićev ulov veoma značajan.

Ajkule, raže i himere, odnosno hrskavičave ribe, spadaju među najugroženije grupe kičmenjaka na svijetu. Savremeni naučni podaci ukazuju na to da se više od trećine vrsta iz ove grupe suočava s prijetnjom izumiranja. U posljednjim decenijama napori za očuvanje hrskavičavih riba značajno su povećani.

Među mnogim razlozima, ključni je pravilno funkcionisanje morskih ekosistema, koje zavisi od ove grupe riba, koja kontroliše brojnost populacija mnogih vrsta morskih organizama. Velika bijela ajkula je najveći predator među ribama. Može narasti u dužinu i do sedam metara i težiti i preko 2.000 kilograma. Ona je u vrhu lanca ishrane u morima i okeanima jer nema poznatih prirodnih predatora koji love veliku bijelu ajkulu, osim u veoma rijetkim slučajevima kada ovu vrstu napadaju kitovi ubice (orke).

Velika bijela ajkula živi u skoro svim priobalnim i područjima blizu obale, koja imaju temperaturu između 12 i 24 °C, dok su najviše nastanjene u Sjedinjenim Američkim Državama, (sjeveroistok i Kalifornija), Južnoafričkoj Republici, Japanu, Okeaniji, Čileu, i Mediteranu, uključujući Mramorno, Jadransko more i Bosfor.

Velika bijela ajkula je pelagijska riba, koja se uočava uglavnom u prisustvu foka krznašica, morskih lavova, kitova, drugih ajkula i većih pelagijskih vrta riba što sve spade u njen prirodni plijen. U otvorenom okeanu, primijećene su na dubinama do 1.200 metara. Ovi nalazi su u suprotnosti sa tradicionalnim zapažanjima da je bijela ajkula priobalna vrsta.

Roman “Ajkula” američkog književnika Pitera Benčlija i istoimena njegova kultna filmska adaptacija reditelja Stivena Spilberga čija se 50-ta godišjica premijere navršila upravo ovih dana, prikazali su bijelu ajkulu kao svirepog predatora koji ubija ljude. To je međutim, daleko od istine jer čovjek nije omiljen plijen bijele ajkule i ona ga najčešće napada sasvim slučajno ili oportunistički, zamijenivši čovjeka u moru za svoj omiljeni plijen – foke.

Izvor: vijesti.me