Usred brda i starih kuća sela Trnava, blizu Novog Pazara, živi baka Mejrem. Prešla je osamdesetu i njeno lice, iscrtano borama, priča priče jednog dugog života – i vječne, tihe čežnje.

Svakog jutra, prije nego što skuva kafu, proviri kroz prozor ili pređe prag, postavlja isto pitanje:

– Gdje li je moj sin?

Prošlo je četiri decenije otkako ga je posljednji put vidjela. Ni traga, ni glasa. Samo tišina koja boli. U njenim očima, nada tinja – možda je živ, možda je negdje daleko, možda… možda ju je zaboravio.

– Možda je poginuo, možda me zaboravio, možda… ko zna gdje je – kaže Mejrem, glasom koji dira i najtvrđa srca, dok razgovara sa jedinim posetiocem kog je imala u dugom vremenskom periodu – Tamarom Misirlić, poznatom humanitarkom iz Vranja.

Kada je ugledala Tamaru, kako je zabilježeno na snimku objavljenom na mrežama, baka Mejrem je učinila ono što bi svaka majka – zagrlila je. Snažno.

Ne zbog obične ljudske bliskosti, već kao da tim zagrljajem pokušava dozvati sina, da mu poruči: “Čekam te, još uvijek.”

– Evo me, nano, grli me koliko god ti srce želi – rekla je Tamara koja je posjetila Mejrem i donijela pomoć da ublaži njene usamljene dane u starosti.

I baka je grlila. Ćutala, ljubila, plakala, milovala.

Taj zagrljaj bio je vapaj jedne majke, bol koju nosi samo ona koja četrdeset godina čeka i sanja svoje dijete.

Na Tamarino pitanje da li ima neku želju, sa suzama u očima rekla je:

– Imam, da vidim sina.

Izvor: Telegraf