“Radnik mora biti u fokusu, zbog čega će veće plate, bolji uslovi rada i primjena zakona biti naš prioritet.

Došlo je vrijeme da se interesi zaposlenih stave ispred profita i politike, jer dovoljno je samo pogledati sastav Narodne skupštine ili lokalnih parlamenata, rijetko ćete naći radnika. Uglavnom su tamo poslodavci, vlasnici firmi pa čak i neki tajkuni. Radnici, koji čine većinu stanovništva, nisu prisutni u političkom životu.”

Poručio je to u intervjuu za “Glas” novoizabrani predsjednik Saveza sindikata Republike Srpske Goran Stanković, naglašavajući da više nije vrijeme kada je poslodavac mogao birati radnika među mnogobrojnim nezaposlenima. Radnik je danas, istakao je on, postao ključan, neprocjenjiv i nezamjenjiv.

“Zato će Savez sindikata insistirati na sistemskom povećanju plata da bi zaposleni mogli da žive pristojno, ali i na punoj primjeni zakonskih propisa, jer je nedopustivo da zakoni ostaju mrtvo slovo na papiru”, rekao je Stanković.

On je dodao da će jačanje dijaloga sa socijalnim partnerima i prisutnost na terenu biti ključni elementi unapređenja sindikalnog djelovanja.

GLAS: Šta Vas je motivisalo da prihvatite ulogu predsjednika Saveza sindikata RS i koji su Vaši prvi koraci u tom poslu?

STANKOVIĆ: Savez je demokratska organizacija u kojoj kandidatura nije klasična, već se zasniva na podršci granskih sindikata i organa Saveza. Ja sam dobio punu podršku svih granskih sindikata i Predsjedništva, što mi je bila glavna motivacija da prihvatim ovu odgovornu funkciju, posebno imajući u vidu dvadesetogodišnji kontinuitet mog rada u Savezu, od pripravnika, preko pravnika i generalnog sekretara, do predsjednika. Moji prvi koraci biće usmjereni na očuvanje jedinstva i stabilnosti organizacije, jačanje dijaloga sa socijalnim partnerima i aktivniju zaštitu prava radnika, posebno u uslovima savremenih izazova kao što su prekovremeni rad, digitalizacija i odliv radne snage. Glavni prioritet biće fokus na radnika, kroz sistemsko povećanje plata koje će omogućiti pristojan život i smanjiti odlazak radnika u inostranstvo, kao i dosljedna primjena zakonskih propisa sa efektivnim mehanizmima kontrole i sankcijama za one koji ih krše. Sve ovo s ciljem da radnici ostanu i žive dostojanstveno u Srpskoj.

GLAS: Prije desetak godina Ranku Mišić su iznijeli iz Narodne skupštine. Da li ste Vi spremni na slične scene u borbi za radnička prava?

STANKOVIĆ: Smatram da svim članovima sindikata, a posebno predsjedniku Saveza sindikata, u fokusu mora biti Zakon o radu, koji je s pravom nazivan “radničkim ustavom”, jer je to najvažniji propis na kojem počivaju sva radna prava. Bilo kakav pokušaj da ta prava budu smanjena ili ukinuta mora naići na odlučan otpor i zahtijeva korišćenje svih legitimnih metoda sindikalne borbe da bismo ih odbranili. Predsjednica Ranka Mišić je u tom trenutku uradila sve što je bilo u njenoj moći da zaštiti interese radnika. Nažalost, vrijeme je pokazalo da su naše sumnje bile opravdane, nakon usvajanja tog zakona mnogi kolektivni ugovori su prestali da postoje, a neka radna prava su izgubljena. Njen gest bio je vrsta otpora i simbol borbe, koji je ujedno označio početak jedne vrste demokratizacije odnosa u samoj Narodnoj skupštini. Vidjeli smo da se i danas, godinama kasnije, dešavaju slične situacije. Ali taj trenutak je bio prekretnica. Kao predsjednik Saveza sindikata RS svjestan sam odgovornosti koju ta funkcija nosi. Morate biti spremni na sve, i na pritiske, i na sankcije, i na ličnu žrtvu, ako je to neophodno za zaštitu radničkih prava. Sve što je u skladu sa Ustavom, zakonom, međunarodnim konvencijama i našim sindikalnim aktima smatram legitimnim oblikom borbe. Naravno, sve metode se unutar Saveza usaglašavaju na sastancima organa granskih sindikata, a zatim i na nivou Saveza. Uvijek se biraju one koje će imati najjači efekat, ali i biti održive i odgovorne.

GLAS: Da li možemo očekivati neke promjene unutar Saveza sindikata?

STANKOVIĆ: Upravo smo okončali izbore unutar sindikalnih organizacija, granskih sindikata, izabrani su novi predsjednici i članovi organa, kao i novo rukovodstvo Saveza. Ono na čemu ćemo insistirati je jačanje stručnih kapaciteta. Želimo da naši radnici imaju na raspolaganju kvalitetnu pravnu zaštitu, ekonomsku analizu, službu zaštite na radu, timove za međunarodnu saradnju, informisanje, sve što doprinosi boljoj zaštiti prava i kvalitetu usluga koje sindikat pruža. Već na jesen planiramo konkretne korake u tom pravcu, uz podršku granskih sindikata. Savremeni trendovi donose nove izazove od nesigurnih oblika rada i digitalizacije, preko platformskog rada i vještačke inteligencije, do koncepta pravedne tranzicije. Sindikat mora biti prvi koji će ih prepoznati, razumjeti i ponuditi rješenja za zaštitu radnika koji rade u takvim uslovima.

GLAS: Kako ocjenjujete trenutni položaj radnika u Srpskoj? Ko je u boljoj poziciji oni u privatnom ili oni u javnom sektoru?

STANKOVIĆ: Trenutni položaj radnika u Srpskoj je alarmantan, jer oko 64 odsto njih ne prima prosječnu platu, a čak i ona pokriva samo oko 50 odsto troškova života. Većina radnika nema uslove za dostojanstven život, što dovodi do odliva radne snage u inostranstvo. Radnici u javnom sektoru imaju značajno bolju zaštitu i veće plate, jer su obezbijeđeni zakonima, kolektivnim ugovorima i sindikalnom organizacijom. Sa druge strane, privatni sektor karakteriše niska sindikalna organizovanost, nizak nivo plata, nedovoljna primjena zakonskih prava i gotovo nepostojanje kolektivnih ugovora, što otežava zaštitu radničkih prava.

GLAS: Kako prevazići taj jaz između javnog i privatnog sektora?

STANKOVIĆ: U našem četvorogodišnjem programu rada fokus smo stavili na puno ostvarivanje ustavnog prava na sindikalno organizovanje i djelovanje. Želimo da što veći broj radnika bude sindikalno organizovan, ali da bi to bilo moguće, moramo im obezbijediti osjećaj sigurnosti. Insistiraćemo i na angažmanu kontrolnih organa, prije svega, Inspekcije rada da u svakom slučaju povrede prava sindikalno organizovanih radnika reaguju odlučno i u skladu sa zakonom. Takođe, predlagaćemo i konkretna rješenja, da, na primjer, jedan od uslova za dobijanje državnih podsticaja bude i to da poslodavac omogući sindikalno organizovanje i ima zaključen kolektivni ugovor. Bez sindikata nema kolektivnog ugovora, a bez kolektivnog ugovora nema garantovanih prava. To mora da bude kriterijum koji pokazuje da se prava radnika u tom preduzeću poštuju.

GLAS: Koji su, osim niskih plata, najveći problemi sa kojima se radnici u Srpskoj suočavaju?

STANKOVIĆ: Plate su, naravno, osnovno pitanje. Svi mi radimo za platu. Ona treba da bude dovoljna da radnik obezbijedi pristojan život sebi i svojoj porodici, da ne mora razmišljati o tome kako će nabaviti školski pribor, platiti ogrev, otići na ljetovanje ili zimovanje. Ali problemi idu daleko šire. I dalje postoje preduzeća, čak i u javnom sektoru, u kojima se ne uplaćuju doprinosi. To je apsolutno nedopustivo, posebno u 2025. godini. Čest problem je i nemogućnost korišćenja godišnjeg odmora u punom obimu. Prekovremeni rad je takođe rasprostranjen, često bez adekvatne novčane naknade. Posebno bih istakao porast problema kao što su mobing, različiti oblici uznemiravanja na radu, sindrom profesionalnog sagorijevanja. To se dešava i u javnom sektoru. Radnici su izloženi velikom stresu, a radna mjesta sve češće nisu ni bezbjedna, ni zdrava. Sve ovo pokazuje da prava radnika moraju biti snažnije zaštićena. Oni moraju imati pristojne plate, bezbjedno radno okruženje, zaštitu od mobinga i zloupotreba, kao i punu primjenu zakona u svakom segmentu njihovog radnog vijeka. Samo tako ćemo zadržati radnu snagu i izgraditi društvo u kojem se rad cijeni.

GLAS: Koliko su danas radnici zaštićeni u odnosu na poslodavce?

STANKOVIĆ: Ne bih rekao da su poslodavci zaštićeni u pravom smislu te riječi, već da oni dominiraju. A zašto? Zato što, ako pogledate sastave Narodne skupštine ili lokalnih parlamenata, rijetko ćete naći radnika. Uglavnom su tamo poslodavci, vlasnici firmi pa čak i neki tajkuni. Radnici, koji čine većinu stanovništva, nisu prisutni u političkom životu. S druge strane, i sama vlast često više uvažava interese poslodavaca nego radnika. Oni dobijaju brojne povlastice i podsticaje, od subvencija za doprinose, preko ulaganja u opremu i tehnologiju, do različitih oblika fiskalnih olakšica. Istovremeno, radnici se zanemaruju. A upravo oni pune budžet, izdržavaju porodice, šalju djecu u školu, troše novac u lokalnoj zajednici. Nije isto ako jedno preduzeće zapošljava 100 radnika iz Srpske ili ako zaposli 70 stranaca koji ovdje troše samo minimum, a ostatak novca šalju u svoje zemlje. Zato insistiram na tome da se fokus rada Vlade mora preusmjeriti sa interesa poslodavaca na interese radnika, ne samo deklarativno, već suštinski.

GLAS: Da li je zbog toga potrebno mijenjati Zakon o radu?

STANKOVIĆ: Apsolutno. Zakon o radu koji je sada na snazi donesen je prije skoro deset godina, u vrijeme kada su se poslodavci snažno zalagali za fleksibilnost, da lakše zapošljavaju i otpuštaju radnike, da se smanje radna prava, jer su tvrdili da ne mogu podnijeti tolika fiskalna i parafiskalna opterećenja. Danas se situacija promijenila. Trenutni zakon jeste pretrpio neke izmjene i dopune, ali smatram da bi trebalo izraditi potpuno nov zakon. Prije toga, potrebno je uraditi dubinsku analizu njegove primjene u praksi, da vidimo šta je dobro funkcionisalo, šta nije i gdje postoje anomalije. Samo na osnovu takve analize možemo predložiti kvalitetne izmjene. Oblasti koje su najkritičnije svakako su plate, kolektivno pregovaranje i konkretna zaštita prava radnika. Zakon mora da odrazi realnost i odgovori na izazove novog vremena.

GLAS: Kako ocijeniti efikasnost kazni za kršenje radničkih prava?

STANKOVIĆ: Trenutne kazne su izuzetno niske i ne predstavljaju nikakvu prepreku za poslodavce koji ne poštuju zakon. Imamo apsurdne situacije, ako poslodavac ne isplati topli obrok ili prevoz, može biti kažnjen sa 1.000 KM. Ako tu kaznu plati u roku od osam dana, ona se prepolovljava na 500 KM. A možda je istovremeno radnicima ostao dužan hiljade maraka. To je nedopustivo. Zato je potrebno drastično povećati kazne. Poslodavac mora znati da mu se više ne isplati da krši zakon. Dobar primjer je nedavna situacija s isplatom plata u gotovini zbog blokade računa. Tada je zakon predvidio kaznu i do 100.000 KM i vidjeli ste, niko nije htio da krši tu odredbu.

GLAS: Da li radnici danas imaju povjerenja da prijave nepravilnosti? U kojoj mjeri se to dešava? Postoji li i dalje strah?

STANKOVIĆ: Da, strah i dalje postoji, iako, iskreno, smatram da u ovom vremenu taj strah više nije opravdan. Sa jedne strane, imamo izražen nedostatak radne snage, a sa druge, radnici često, kad se jednom zaposle kod nekog poslodavca, imaju osjećaj da tu treba da ostanu cijeli radni vijek. Onda ulaze u neki mehanizam samozavaravanja kažu “biće bolje”, “riješićemo”, ali to bolje, nažalost, rijetko kad dođe. Moram naglasiti da, kad su radnici sindikalno organizovani u okviru Saveza sindikata, mi svaki problem rješavamo, bilo preko inspekcije, preko suda, kroz pravnu pomoć. Sada imamo i zakonske mehanizme poput platne liste kao izvršne isprave, što znatno ubrzava zaštitu prava. Ali, pravi problemi su tamo gdje nema sindikata. Radnici se boje. Moramo tim radnicima vratiti povjerenje u sistem, prvenstveno u sindikat, ali i u institucije.

GLAS: Koliko je rad inspekcije rada danas efikasan?

STANKOVIĆ: Imali smo brojne primjedbe na rad inspektorata. Prvo, kapaciteti su im nedovoljni, broj inspektora je mali, većina je starosnog doba više od 50 godina, često su na bolovanju, što sve ograničava njihovu operativnost. S druge strane, broj privrednih subjekata je ogroman i dešava se da u neka preduzeća inspekcija ne uđe po nekoliko godina. I kad dođe, sve često završi na savjetodavnim mjerama tipa “ispratite ovo”, “popravite ono”, a većina poslodavaca to ignoriše. Nakon toga slijede kazne, koje su simbolične. Inspekcija rada mora imati drugačiji pristup. Uporedite to sa radom poreskih inspektora, ako ne izdaju fiskalni račun, objekat se zatvara na 15 dana. U oblasti rada ne postoji takav pritisak. Iako postoji zakonska mogućnost zatvaranja objekata u slučaju rada na crno, u praksi se to nije desilo nijednom u Srpskoj.

Odlasci

GLAS: Koji su najveći razlozi zbog kojih mladi napuštaju Srpsku i kako planirate da sindikat bude bliži običnim radnicima?

STANKOVIĆ: Mladi odlaze prvenstveno zbog niskih plata koje ne dozvoljavaju dostojanstven život i osjećaju da nisu cijenjeni niti zaštićeni na radu. Sindikat mora biti vidljiv i dostupan radnicima, kroz edukaciju, direktan kontakt i jaku pravnu zaštitu. Radnici moraju znati koja su njihova prava i imati povjerenje da ih sindikat štiti. Pozivam sve da se organizuju, prijave nepravilnosti i da zajedno radimo na boljem položaju radnika.

Izvor: Glas Srpske / Autor: Danijela Bajić